Ljubavna priča uvijek inspirira, ali mnogi zaboravljaju da je ona inicijacija koliko daleko možete ići. Možda jedna, po mom mišljenju, najljepša priča oslobođena zapadnjačke zaljubljenosti, s malo ili nimalo ljubavi iza sebe, dogodila se u Australiji između dva člana Aboridžina. Zaljubili su se, ali im je ljubav bila zabranjena.
Da bi njihova ljubav sazrela, pobjegli su iz svog sela i nastavili živjeti samostalno. Kada im se rodilo dijete, nakon nekog vremena nisu imali hrane za svoje dijete, ljudi iz zajednice su ga prihvatili, ali oni su nastavili živjeti zajedno. Njihova ljubav trajala je do kraja života, odnosno četrdeset godina zajedničkog života, unatoč osudi, unatoč činjenici da su mnogo puta ostali bez hrane, nastavili su voljeti. Mnogi bi izdržali strast, ali malo njih izdrži glad, osudu kao i monotoniju, a da pritom ne prestanu birati onoga drugoga.
Na Zapadu često koristimo mnoge izgovore kada ljubav zakaže, ali istina je da ako želite ljubav, morate biti spremni riskirati. Kad ljudi dublje promotre svoju vezu, vidjet će da su odustali od nje onda kada je užitak nestao, dok je ljubav nešto sasvim drugo, ona je smisao. Većinu privlači užitak, a kada ga nema, ljubav je u normalnom žargonu samo izgovor ili moderna metafora u kojoj se kunemo da živimo samo za ljubav. Tko je spreman primiti je pronalazi upravo takvo okruženje i ljude koji žele razmjenu. Prava ljubav je za one koji su spremni i ne ovise o sreći i nesreći. Ona je manje stanje, a više proces sazrijevanja, nije test sreće, nego test karaktera.
Nikola Žuvela
