Ljudi koriste autoritet kako bi ponizili drugu osobu, a s druge strane, kako bi uzdigli sebe. Svako uzdizanje autoritetom znak je slabosti i želje za priznanjem. Autoritet ljudi koriste na način da se pozivaju na nešto veliko, poput nacionalizma, povijesnih događaja, kako bi drugu osobu umanjili rečenicama koje u stvarnosti nemaju nikakvo značenje. Na taj način ljudi se pokušavaju pozvati na nešto veliko, pokušavajući se uzdići na poziciju koja im ne pripada i koja im zapravo predstavlja slabost. Taj Veliki zapravo je slika oca, i pravog oca i zastarjelog boga kazne, Lacan ga naziva Majstorom označitelja, Freud Superegom, a Jung negativnim Animusom. Kad netko vrijeđa, pokušava se dodvoriti nekom izmišljenom liku ili skupini koja se poistovjećuje s tom ulogom, poput nacionalnosti. On zapravo traži očevu podršku, on je dijete koje ne želi odrasti i u panici traži očevu podršku i njegovu zaštitu.

U vezama partneri to čine na način koji apelira na moral društva. Na primjer: Što bi ljudi rekli o vašem ponašanju? Na taj način se čovjek poistovjećuje s masom koja je spremna i na mnogo gora zlodjela.

Pogledajte samo nacionalne ratove, ili govor mržnje u društvu, ali u svađi s partnerom pozivati ​​se na društveni moral više je nego degutantno. Ali zašto to radimo? Jer nemamo izgrađen stav o životu. Pozivamo se na sukob mišljenja, usvojenih stavova i na taj način maskiramo problem.

Pozivanjem na mišljenje većine vrijeđamo osobu i tada dobivamo osjećaj imaginarnog autoriteta, podsjećamo osobu na žrtvu i grijeh koji su kolektivno pohranjeni u ljudskoj psihi i na taj način pokazujemo dominaciju iako ne postoji.. To je igra laži, to su odnosi, to je zapravo sve da se dokaže dominacija, lažni autoritet, lažni identitet.

Zato ljubavi nema ili je rijetka. Kako reče jedan mudar čovjek, ima ga samo jedan posto. No, to ne treba smatrati jednodimenzionalnim jer je to samo trenutno stanje. To je prevladati način na koji stvarate svoje mišljenje, svoj identitet, onaj koji se ne oslanja na mišljenje drugih.

Ako proučavate snove, često ćete vidjeti ovaj motiv autoriteta i žrtve. Zapravo, nesvjesno, unutrašnjost, ili nešto treće što možemo nazvati imenom koje odgovara vašem identitetu, govori vam da su obje strane maske, da je bitan identitet na strani. Upravo taj identitet ne mora svoj opstanak temeljiti na tim dvjema strukturama koje karakteriziraju egzistenciju u kojoj živimo.

Dakle, u partnerskim odnosima ste autoritet ili žrtva i obrnuto, izmjenjuje se, s druge strane, na poslu ste isti, autoritet ili žrtva.

Cijeli život se temelji na tim ulogama jer ih dodjeljuje društvo. Prihvaćaš se s jednom ili drugom ulogom, a ako je nemaš, onda sebe smatraš ništavilom, a biti ništa čovjekov je najveći strah. Bolje je biti žrtva jer s njom si nešto, prihvaćen, a ovako si nitko i ništa. Recimo, crnka priđe bijelcima i kažeš kako je lijepo što smo primili crnku. Čovjek se može osjećati dobro, ali kad se to kaže, znači da se već pretpostavlja da postoji rasizam, po tome se poistovjećujem i s osjećajem općeprihvaćenog dobra u kojem osjećam da sam bolji od drugih, a zapravo , poistovjećujem se s njim kako bih se kroz ideju dobra prikazao boljim od drugih. To nije ljubav, odnosno ljubav počinje tamo gdje se ne možete identificirati ni s čim osim s onim što već sada jeste.

Nikola Žouvela

nikola@vedski-jyotish.net