Buddha je predstavio svoju teoriju osobnosti u abbihdhami. Osnovna metoda koju abhidhama nudi za ispitivanje mnogih promjena duše je samopromatranje. Neposredno i sustavno promatranje vlastitog iskustva. Tako se, primjerice, čežnja prekida bezbrojnim drugim osjećajima koji dolaze i prolaze, neprestano se mijenjajući. Također, osjetilni objekti zaokupljaju osjetila: zvukovi, mirisi, okusi, dodiri i razni vanjski događaji. Uz objekte pet osjetila, abhidhame dodaje i misli, pa se u budizmu misli smatraju šestim čulom. Tako, na primjer, zvuk, predmet ili misao mogu biti objekti mentalnog stanja. Svako stanje uma sastoji se od skupa svojstava koji se nazivaju mentalni faktori, a njihove kombinacije određuju stanje uma. Prema učenju Abhidhame, postoje 52 kategorije takvih mentalnih stanja, odnosno faktora, a nazivaju se popratnim mentalnim fenomenima.
Mentalna stanja dolaze i odlaze na pravilan način. Poput zapadnih materijalističkih psihologa (za razliku od Junga), budisti vjeruju da je svako mentalno stanje pod utjecajem bioloških čimbenika.
Mentalni faktori su ključ onoga što se naziva karma. Prema budističkom shvaćanju, karma je etički kauzalitet prema kojem su sljedeća iskustva određena prethodnim radnjama.
Prema budizmu, sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili, odnosno temelji se na našim mislima i napravljeno je od naših misli. Ako čovjek govori i radi s lošim mislima, bol ga prati. Ako čovjek govori i djeluje čistih misli, sreća ga prati kao sjena koja ga ne napušta. U budizmu se o tipovima osobnosti govori uvjetno, s obzirom na budističku teoriju anatte, odnosno negiranja osobnosti kao trajnog entiteta. Kada osobom vlada određeni faktor, on će odrediti osobu, motive i ponašanje. Dakle, budizam je razvio teoriju osobnosti mnogo ranije od zapadne psihologije. Glavna karakteristika psihičkog poremećaja je utjecaj nezdravog faktora na duh. Suština liječenja je uklanjanje štetnih čimbenika, odnosno omogućavanje pojave grupe pozitivnih afektivnih stanja, milosrđa i radosti prema drugima i ljubavi prema svemu živom.
Kada se dosegne vrhunac mentalnog zdravlja, u duhu se ne pojavljuju nezdravi čimbenici. Ovaj ideal je teško postići jer postoje latentne tendencije u duhu (anusaya), naime pohlepa, lažna uvjerenja, zabluda, odbojnost, sumnja, svojevoljnost i nemir. To su klice ili sjemenke karme.  Potrebno je izbrisati te latentne tendencije anusaye, koja odgovara zapadnom konceptu nesvjesnog. Da bi se to postiglo potrebno je, prema budizmu, meditirati.Idealni tip osobnosti je arhat, odnosno mudrac koji je prevladao pohlepu, strah, dogmatizam, krivnju, ljutnju, patnju itd. Kod njega se primjećuje snažno suosjećanje, radost i mir.
Buddha je odavno znao da postoje različiti tipovi ljudi, pa prakticiranje duhovnosti nije za sve isto. Netko je aktivan tip pa mu ne odgovara cjelodnevna meditacija nego kombinacija s aktivnostima tijekom dana ili je netko emotivan tip pa mu je potrebna usluga. Kod jyotisha možemo lako odrediti tip ljudi, što znači da metode nisu za sve iste i mogu, iako je to ispravna metoda, izazvati suprotan učinak. Još jedan važan koncept budističke psihologije je bhavanga sota, koja ima slično značenje kao i kolektivno nesvjesno. Bhavanga-Sota je struja koja oblikuje stanje postojanja ili postojanja, iz kolektivnog nesvjesnog također proizlazi ono što ¡ to je ono što zovemo čovjek, tj. Jung je svojim učenjem doista dosegao ono što je Istok objasnio kroz svoju filozofiju.
Ovaj kratki članak imao je zadatak obraditi mali dio budističkog učenja o tipovima osobnosti, odnosno pokazati kako je psihologija bila poznata rano prije i da je tijekom tisuća godina budizam razvio kvalitetnu metodu u kojoj se uz stvarno zdrave učinke, meditaciju i ponašanje može smanjiti onaj nezdravi dio osobnosti koji predstavlja ostatke karme, a za psihoterapiju nesvjesno.

Nikola Žuvela