Ono što svatko od nas neprestano osjeća, iz dana u dan, i što nas pokreće je želja, čežnja i ambicija. Kada se zaljubimo, u drugoj osobi vidimo savršeno biće i u nama se javlja želja. da se povežemo i stopimo s on ona.
Ta čežnja za partnerom je temelj našeg postojanja. Čežnja nas pokreće na aktivnost i tada vjerujemo da će ona ukloniti sve prepreke i razlike između dvoje ljudi. U toj čežnji čeznemo biti isti. Ambicija se ovdje javlja kao želja da druga osoba postane moj idealni svijet kako više ne bi postojala dva svijeta. Ali mi to ne radimo zbog sebe jer smo slomljeni. Mi, prema psihoterapiji, toliko želimo jedinstvo koje smo osjećali u vezi s našom majkom, dok druga učenja kažu da žudimo za vezom s jedinstvom koje smo osjećali s Onostranim, Bogom, svemirom, duhom naših predaka. Ukratko, čeznemo za povratkom u stanje prije rođenja jer tada svijet nije bio podijeljen na Ja i Ti. U starim učenjima kaže se da želja stvara naše tijelo, ali iu psihoterapiji se kaže da je tijelo zapravo naša želja, jer se preko tijela povezujemo s partnerom. Uz pomoć riječi i dodira povezujemo se s drugom osobom, a druga osoba je svijet ili cjelina, veza sa Sebstvom. Ako kojim slučajem, što je najčešći slučaj, svijet osuđuje ono što govorimo, mislimo, osjećamo, osjećamo se odbačeno. Postajemo fragmenti gdje imamo dijelove tijela poput organa, ali nemamo tijelo.
Ono što svijet odbacuje postaje bolest određenog organa. No, ono što nije u redu s psihoterapijom jest da prema klijentu treba biti neutralan, ali ako želite razumjeti prijatelja, partnera, roditelja i dijete, morate žudjeti jer samo tako ćete moći razlikovati idealnog od onog pravog.. Tako razlučite što ste projicirali, a ono što ostaje je temelj odnosa koji ćete tek tada moći uspostaviti. Obično ljudi ne razgovaraju s drugima, već samo s ciljem da žele ono što bi drugi trebali biti, a tek kada se suočimo s onim što želimo, dopuštamo razlike i tada se rađa ljubav..
Nikola Žuvela
[/two_third]