Ono što svatko od nas neprestano osjeća, iz dana u dan i što nas pokreće jesu želja, žudnja i ambicija. Kada se zaljubimo, u drugoj osobi vidimo savršeno biće i u nama se javlja želja da se s njim/njom povežemo i stopimo.

Ta  žudnja za partnerom, temelj je našeg bivstovanja. Žudnja nas pokreće na aktivnostii i mi tada vjerujemo da će ona ukloniti sve prepreke i razlike između dvoje ljudi. U toj žudnji žudimo da budemo isti. Ambicija se ovdje javlja kao žudnja da druga osoba postane moj idealni svijet kako više ne bi postojala dva svijeta. Ali to ne radimo radi toga jer smo pokvareni. Mi, prema psihoterapiji, toliko želimo to jedinstvo koje smo osjetili u povezanosti s majkom, dok druga učenja kažu da žudimo za povezanošću s jedinstvom koje smo osjećali s Onostranim, Bogom, svemirom, duhom predaka. Ukratko, žudimo se vratiti u stanje prije rođenja jer tada svijet nije bio podijeljen na Ja i Ti. Kaže se u starim učenjima da želja stvara naše tijelo, ali i u psihoterapiji se govori da je tijelo ustvari naša žudnja, jer mi se kroz tijelo povezujemo s partnerom. Uz pomoć riječi i dodira povezujemo se s drugom osobom, a druga osoba je svijet ili cjelina, povezanost s Jastvom. Ako kojim slučajem, što je najčešći slučaj, svijet osuđuje ono što govorimo, mislimo, osjećamo, mi se osjećamo odbačeno. Postajemo fragmenti gdje imamo dijelove tijela poput organa, ali nemamo tijelo.

Ono što svijet odbacuje postaje bolest određenog organa. Ipak, ono u čemu griješi psihoterapija jest da prema klijentu treba biti neutralan, ali ako hoćete shvatiti, prijatelja, partnera, roditelja i dijete, morate žudjeti jer jedino tako ćete moći razaznati idealno od onog realnog. Tako razaznajete ono što ste projicirali, a ono što ostane jest temelj odnosa koji ćete tek tada moći uspostaviti. Obično ljudi ne razgovaraju s drugima već samo s objektom željenja onoga što bi drugi trebao biti, a tek kada se suočimo sa onim što želimo, dopuštamo različitost i tada se rađa ljubav.

Nikola Žuvela

nikola@vedski-jyotish.net