Pablo Neruda o izgubljenoj ljubavi nije pisao kao o gubitku već ju je pretvarao u nešto što istovremeno boli i ostaje ljubav koja je kratka, a zaborav je beskrajno dug. Njegovi stihovi ne govore prebolio sam ovu ljubav već ju on pokušava učiniti živom i kaže sjećam se… i to sjećanje me još drži.

“Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug” Gubitak je nepodnošljiv a pamćenje ne popušta.

“Ne volim je više, istina je, ali možda je ipak volim”. Razumijevanje kontradikcije postaje moguće jedino u poeziji koja približno može reći što su suprotnosti koje riječi mogu spojiti u cjelini, poput: “groblje poljubaca” u kojem još ima vatre.

Kod Junga sve je cjelovitost, nema odbacivanja jer cjelina je smisao a ne savršenstvo koje je ograničeno i ono nosu završetak dok cjelina nema završetka. Savršenstvo nosi kraj koji ima početak, cjelina je nema. Pablo kaže: “Neka oprostimo velikodušno onima koji nas ne mogu voljeti” ili “Kamo god da idem, nosit ću tvoj pogled, a kamo god ti išla, nosit ćeš moju bol”

Isključivanje je način kako čovječanstvo živi ali onda Sjena koja je potisnuta postaje protivnik samom čovjeku koji želi svijet savršenstvo. Pablo je bio utjelovljenje tame, on je manifestirao Sjenu, on je bio naš drugi alter ego, ono što smo htjeli živjeti i ono što se dogodi kada smo opsjednuti bogom Erosom koji će pokazati najsvjetlije i naktamnkke dijelove osobnosti.

U izgubljenoj ljubavi dajemo joj pravo da živi u nesavrešnosti sebe, moja izgubljena ljubav može živjeti jednako kao i uspješna ljubav. Iako su zaljubljenosti projekcije, olako se preskaču doživljene emocije koje, ako ne dobiju pravo mjesto unutar nas, postaju naš najveći neprijatelj. Voljeti krivo nekada je i pravo na život i na nesavršenost jer najviše umiremo od savršenosti kao najvećeg otrova društva koji pokreće sve nemire, lažna moraliziranja i lažni život u kojem se zbog savršenosti ne živi život. Prepuni svijet ne proživljenih života.

Nikola Žuvela