Deni je volio Lanu, rekla je da će ga voljeti do kraja života, a onda otišla drugom u zagrljaj. Volio je Dariju koja je isto tako otišla drugom u zagrljaj dok ga je Ema potpuno odbacila. Ostavio je takve ljubavi i otvorio srce svojoj sadašnjoj ženi Heleni koja nije lomila srce, ona je još uvijek tu. Što bi mu rekao Jung, a što Neruda?
Lana, Darija i Ema su bile anima projekcije. Lana je bila anima u obliku vječne ljubavi arhetip Ljubavnice, Darija je predstavljala ranjenu nježnost, a Ema potpuno odbacivanje, sve su to bile maske koje je nosio na svojoj duši. One su ga dovele do ruba, do njegove Sjene ili osjećaja bezvrijednosti i do pneume duhovne suhe staze. Dvije strane prirode koje su jedno, ali božansko ljubavi morale su umrijeti, božanstvo ili ostaci kristala u duši koji sjaje božanske zrake su kao odsjaji dijamanata na moru, prvim uronom Sunca one nestaju i ulaze u tamu Mjeseca.
Jung je rekao Deniju: “Napravio si korak prema srednjem putu, prihvatio si život, prestao si juriti za projekcijom savršenstva i prihvatio stvarnost. Helena nije plamen koji prži, ona je trajna vatra ognjišta, ona vječno grije retortu, alkemijsku posudu koja stvara ljubav. To nije manja ljubav, to je veća ljubav, svjesna, izabrana, utemeljena na coniunctio, sjedinjenju suprotnosti. Projicirana ljubav govori razočaranjem. Prava ljubav počinje tamo gdje prestaneš tražiti boginju, a počneš voljeti stvarnu ženu, a to je najljepša žena.
Tvojih 20 godina s Helenom je tvoj put da postaneš cjelovit čovjek, a ne vječni zaljubljeni dječak puer aeternus.
Na moliću gdje je je Oliver znao poć na ribe, pored Ingleza, Pablo Neruda pjesnik strasti rekao je Deniju:
“Lana, Darija i Ema su bile ljubavi koje su mirisale na sumpor i jasmin, ljubav nije samo vrtlog strasti koji te opio, ona je i otpor. One su bile tvoja kiša tuge i strasti, lijepa i prolazna, očekivanja su kontrola, ali ne i istina.
Sada živiš ono što ne piše u pjesmama, ali se u njoj živi, sada si kao drvo koje raste neprimjetno, ali čvrsto. Nisi više s onima koje oduzimaju život već s onom koja grije hladnoću koju sada možeš prihvatiti.
One su bile hladnoća koju si odbacio. I to je, prijatelju tajna. Ostavio si ovisnost o drami, naučio si vidjeti sebe. Prihvatio si tihu, neprimjetnu ljubav, tvoja duša je konačno prestala biti izbjeglica.
Dragi prijatelju, počeo si voljeti ljudsku, nesavršenu ljubav, ona koja ne obećava vječnost riječima, nego se živi dan za danom i postao si čovjek koji zna razliku vatre i topline, to je jedina ljubav koja traje.”
