Bez ideala nema stvarnog, ali idealizacija predstavlja u Jungovoj psihoterapiji arhetip žrtve, osobe koja se stalno žali i ništa ne radi, dok se arhetip buntovnika buni protiv svega, ali u svojoj biti je lijen to je njegova Sjena.
Idealizacije ne funkcioniraju jer ljudi nemaju vlastito ja i izgrađen stav jer ih boli briga za svijet u sebi i oko sebe. Zato je želja za promjenom koja se nameće kao paradigma zapravo laž zboh toga veze ne funkcioniraju.
U tradicionalnom Japanu, kada nekome kažete da ga volite, to je doživotno, dok bi vas na Zapadu smatrali budalom da ste kojim slučajem slijedili taj ideal. Na Zapadu je to šala, kaže se “volim te” bez ikakve odgovornosti, pa nije ni čudo što imamo 95 posto veza koje ne funkcioniraju. S druge strane, idealizacija nije nestala. Danas muškarac i žena moraju biti obrazovani, imati dobar posao i lijepo izgledati. Idealizacija je dio svakog ljudskog bića, pitanje je jeste li toga svjesni ili ne možete vidjeti da ste pomješali ambiciju koju tražite u odnosu i ljubav? Zapad je izgrađen na ambiciji, a ona stvara poplavu neizlječivih bolesti gdje, statistički, svaka treća osoba oboli od raka. Ljudi ne traže ljubav, nego odraz vlastite vrijednosti kroz druge, a to je nemoguće jer Sjena uvijek radi kontraprodukciju.
Idealizacija u obliku ambicije vlada većinom veza, ocjena uspješnosti se mjeri vanjskim uspjehom i na tome se temelji odnos. Ovo je Freudova razina analne faze razvoja čovjeka na kojem ljudi funkcioniraju. Idealizacija ljubavi je pravilo koje je proizvelo literaturu za samopomoć bez rezultata jer svijet u kojem sada živimo nakon mnogo knjiga o samopomoći pokazuje da je arhetip djeteta koje ljubav shvaća prozaično i koristi je kako smatra prikladnim zapravo pravilo života. Recimo, netko je religiozan, poštuje pravila i misli da je sposoban voljeti druge ljude. Osoba je interpretirala svoj odnos kroz slijeđenje pravila u kojima daje pomoć drugima, ali ne vidi da je to zamjena za stvarne odnose. Ili osoba puna znanja iz literature za samopomoć kaže da voli, ali nekako mu ljubav nije uzvraćena. To su idealizacije.
Rizik i idealizacija koju svi činimo odabirom partnera su pozitivni, ali da bi idealizacija otpala i da bi se došlo do stvarnosti, potrebno je naučiti kao kultura raspravlja i razgovara o idealizacijama. Naime, kada ulazite u vezu, recite što želite, ako samo kažete ljubav, sjetite se kako je vaša prošla veza propala. Ponor suprotnosti u nama kada pogledamo u mračnu osobnost sebe samih puno govori da ono što govorimo partneru nije istina. Parovi započinju veze bez pravog razgovora. Ne pucaju veze zbog nedostatka odgovornosti, nego zato što je projekcija neizbježno pala, a nitko nije naučio voljeti stvarnu osobu iza nje.
Bijeg u idealizaciju je problem koji tek trebamo upoznati i ima svoje faze o kojima još trebamo učiti i otkrivati sebe, a onda i u što se zaljubljujemo jer se zaljubljujemo u tamu koja je u nama. Ljubav nije tehnika, nego sposobnost podnošenja napetosti suprotnosti u sebi.
Nikola Žuvela
