Igru planeta naše mišljenje često ne primjećuje jer nas racionalnost navodi da potiskujemo sve što dolazi iz duše i što se ne slaže s racionalnošću. Takvo potiskivanje je opasno jer je odgovorno za mnoge bolesti, neuroze i depresije, iako nam racionalnost ne nudi odgovore. Alkemija je čovjeka stavila u središte, a sastoji se od najljepšeg zaljubljivanja, braka muškog i ženskog, svjesnog i nesvjesnog, logosa i erosa. Racionalnost nam ne dopušta da zakoračimo u mistiku, jer bismo time napustili sigurnu utvrdu dominacije koja proizvodi represivnost. Lišeni ljubavi, lišeni ljepote života, dominacija racionalnosti nas zarobljava, ali ono što ljudi ne znaju, a govori im čak i materijalizam okupljen oko psihoanalize, jest da svojevoljno prihvaćamo ropstvo. Klanjamo se onima koji nas svakodnevno pritišću zakonima, crpe na svakom koraku, poskupljuju nam energiju koja nam znači život, ali nitko se ne pita kako i zašto se klanjamo nesposobnima dajući im cijeli život na odlučivanje. ¸ivanje. To je racionalnost kojoj smo dali život, dok, s druge strane, odbacujemo alkemiju, jogu i astrologiju koje kucaju iz nesvijesti ili dubine duše na način da čim dobijemo novac, okrenemo se na potiskivanje onih signala koji dolaze iz dubine duše ili Sebstva.
Alkemija je nastala u Egiptu, u srednji vijek došla je kroz arapske tekstove, a njen utjecaj ostao je snažan tijekom cijelog razdoblja renesanse. Njegov ezoterični simbolizam bio je dio opće kulture svih pismenih ljudi sve do sedamnaestog stoljeća, kada je znanost preuzela njegove termine i tehnike. Na primjer, 95 posto djela koje je napisao Iasac Newton bila su alkemijska. Alkemija je, kao i astrologija, bila stigmatizirana. Alkemija nije bila samo potraga za formulom koja će olovo pretvoriti u zlato, to je unutarnji proces koji nam se događa tijekom života gdje svoje porive i instinkte pretvaramo u zlato prosvjetljenja. Bila je to filozofska potraga za kreativnim tajnama prirode. Jung govori o alkemiji ne samo kao o “majci kemije”, već kao o procesu koji prikazuje čovjekovo potpuno buđenje. Alkemijski proces nastojao je transformirati prima materiu, ili kaos promjenjivih supstanci, u vječni i nepromjenjivi “kamen mudraca”. Ovo usavršeno biće simbolički je predstavljeno kao androgino, rebis (“dvostruka stvar”). Dakle, cilj je postići sjedinjenje u kojem je muškarac zajednica muškog i ženskog (hermafrodit), a sadrži sva četiri osnovna elementa, zemlju, vodu, zrak i vatru. Sinteza suprotnosti u vodenoj “kupelji” opusa bila je hierosgamos ili coniunctio (“sveti brak” ili “jedinstvo”), “kemijsko vjenčanje” muškarca i žene.
Alkemičari su alegorijskom hermafroditu koji je sadržavao sve dijelove ovog procesa nazvali “Merkur”. Mercurius, koji se prvi put pojavljuje kod Shakespearea, androgeni je duh personifikacije, živi primjer višestruke osobnosti. Merkur posjeduje verbalnu, a time i mentalnu snagu. Veliki Shakespeareovi živi androgini su Rosalinda, a nakon nje Kleopatra, sa svojom muževnom voljom. Njihovo glavno obilježje je oštar duh, blistav, pobjednički, euforičan, u kombinaciji s brzim promjenama karaktera. nezaustavljivo govori oslobođena žena. Knjiga Magija unutarnjih boja kaže: “U srcu procesa stvaranja, sve manifestacije su usmjerene međuigrom muške i ženske energije. Sedmo hermetičko načelo kaže da je “rod u svemu; sve ima svoje muške i ženske principe. Rod se manifestira na svim razinama.”
Dakle, ovaj proces koji sjedi u svakom čovjeku čeka vrijeme kada će izaći milom ili silom, a na kolektivnoj razini katastrofom. Svađe među partnerima ili ekonomske krize proizlaze upravo iz tog procesa koji, kada je uskraćen, poprima destruktivne elemente. Iako znanost ima dokaze, ona ih gura pod tepih i tako muškarac i žena ostaju napušteni i goli na racionalnoj platformi jer se poriče mistična priroda ljubavi bez koje veza ne može uspjeti. Negiranje tog procesa i banaliziranje odnosa, duboko u sebi, može uzrokovati još gore procese koji su se danas pretvorili u seksualnu vulgarizaciju, u kvaziseksualnu slobodu gdje su ljudi povrijeđeni do kosti, a onda banaliziraju odnos jer sami ne žele priznati dubinu ovog procesa.bježeći od sebe. Mnogi čitaju o tajni ljubavi, ali kako do nje doći ako se zanemari proces unutarnjeg mističnog braka u kojem je svaka naša misao, postupak, svađa, očekivanje zapravo proces. Sve dok se ne prepozna važnost rada na vezi i počne ozbiljnije raditi na njoj, bit će to kamen spoticanja i pogubni scenariji. Alkemičari se ne svađaju među sobom kao filozofi i teolozi, oni se slažu jer je taj posao individualan, samotan i ovisi o unutarnjoj pomoći, ni o čijoj drugoj, gdje je tumačenje simbola individualno, s puno grešaka i padova. Alkemičari jedno drugom daju savjete. Oni se ne obraćaju svijetu jer shvaćaju da ljude ne zanima proces vlastite transformacije i ljubavi.
Bit leži da iskoristimo svoju unutarnju mušku i žensku energiju i postanemo svjesni kako će ove kvalitete utjecati na nas kada ih bolje prihvatimo. Ne tražimo ljude koji su naše ogledalo i nose našu manu s kojom se kažnjavamo kroz odnos. Umjesto toga, tražimo odnose koji nas nadopunjuju. Da bismo to mogli moramo poznavati sebe i ne težiti opsesivnim odnosima koji nas povređuju do srži. Iz pogleda alkemičara, okidačke točke su naše nečistoće koje želimo očistiti, ili spaliti kroz proces spoznaje. Ono što alkemičar zove nečistoće ustvari su neriješeni problemi ili projekcije našeg ega, obrasci prošlih trauma koji zagađuju naše prosudbe ili početnički um koji nam je bitan kako bi život promatrali bez filtera. Ljubavni odnos je prilika da se dođe do okidača ili traume, bez odnosa se ne bi moglo doći do te traume i vidjelo ovo stanje. Alkemija nas uči da se vratimo mističnoj transformaciji vlastitih projekcija i okrenemo se mističnom procesu unutar naše duše ili alkemijske posude ispod koje gori vatra života.
Nikola Žuvela
