Pažljivo je bilježio svoje snove, fantazije i vizije, crtao ih, slikao i rezbario. Otkrio je da se njegova iskustva oblikuju u ljude, počevši od mudrog starca i njegove djevojke. Mudri starac se kroz niz snova razvio u neku vrstu duhovnog gurua. Djevojka je postala “anima”, ženska duša, koja mu je služila kao glavni medij komunikacije s dubljim aspektima njegove podsvijesti.

Pojavljivao bi se kožasti smeđi patuljak čuvajući ulaz u podsvijest. Bio je “sjena”, primitivni pratilac Jungovog ega. Jung je sanjao da su on i patuljak ubili prekrasnog plavokosog mladića, kojeg je nazvao Siegfried. Za Junga je to bilo upozorenje na opasnosti slave i herojstva koji će uskoro uzrokovati toliko tuge diljem Europe i upozorenje na opasnosti nekih njegovih vlastitih sklonosti obožavanju heroja, Sigmunda Freuda!

Jung je mnogo sanjao o mrtvima, zemlji mrtvih i uskrsnuću mrtvih. Predstavljali su samo nesvjesno – ne ono “malo” osobno nesvjesno od kojeg je Freud pravio toliko veliku stvar, već novo kolektivno nesvjesno samog čovječanstva, nesvjesno koje bi moglo sadržavati sve mrtve, ne samo naše vlastite osobne duhove. Jung je počeo doživljavati mentalno bolesne kao ljude koje proganjaju ti duhovi, u doba kada nitko ne bi trebao ni vjerovati u njih. Kad bismo samo mogli ponovno oživjeti svoje mitologije, razumjeti te duhove, osjećati se ugodno s mrtvima i izliječiti svoje mentalne bolesti.

M. P. Mishira

Mishira Junga vidi kao zapadnog mistika koji je, kroz vlastitu psihičku krizu, empirijski otkrio istine koje su drevne indijske i istočne tradicije sustavno opisale davno prije. Jungov genij, u Mishirinim očima, bio je u tome što je pokazao kako su ti univerzalni obrasci prisutni u psihi modernog zapadnog čovjeka i kako je njihovo prepoznavanje ključno za cjelovitost i iscjeljenje i pojedinca i kulture u cjelini. Mishira bi dodao: “Jung je, bez putovanja u Indiju, otkrio Vede u vlastitoj duši.”