Kad se djeca rode, preuzimaju obrasce svojih roditelja, probleme i ciljeve koje nisu ostvarili. Na kolektivnoj razini provodimo vrijeme na nesvjesno prihvaćenim obrascima koji nas sve više počinju opterećivati jer svoju osobnu moć trošimo na te obrasce koji su u 95 posto slučajeva nerealni i nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Primjerice, netko je gladan i nema što jesti, a naravno da su programi straha uvijek prisutni, pogotovo ako smo odrasli u području koje pamti glad i kao takvo, paralizirat će naše mogućnosti.
Dogovori i ugađanje ljudima kojima ionako nije stalo, kolektivni je program ne samo roditelja, već i društva, a hrana kojom se hrani destruktivnošću. Primjerice, netko kaže: “Pokušavam meditirati i osjećam malo mira, a onda me kičma počela boljeti i prestala sam meditirati. Zašto? Jer je um rekao, izađi iz meditacije, loše ti je, vidiš da te boli kičma, noga, ne možeš mirno sjediti, pogledaj si film, nazvovi nekoga.
Koliko vam se puta to dogodilo, odnosno, željeli smo promjenu, ali starim metodama, i da su bile funkcionalne, nešto bi se promijenilo u našem životu.
Stoga, nema promjene jer je naše razmišljanje naslijeđeno od roditelja, a to znači puno dogovora i programa, gdje ne vidimo da mala pukotina u našim mislima stalno stvara propuh iz kojeg stalno upadamo u tugu, bol, nerazumijevanje. Stoga, razmišljamo i sijemo sjeme straha koje naša podsvijest prihvaća. Ne vidimo li svijet pun straha oko sebe? Imamo više od Afrikanaca, a bojimo se siromaštva. Stoga, misli dogovornog straha dominiraju životima ljudi, ali imamo priliku promijeniti se unutar sebe.
Prvo pravilo je donijeti odluku, kao i kod meditacije. Bit će problema, kao i kod meditacije, s puno ometajućih faktora, poput onih ljudi koji će vas vući za rukav i reći: vratite se kolektivnim destruktivnim obrascima, to je dobro jer uvijek je netko drugi kriv, dobro je osjećati se loše i kukati. Milijarde ljudi ostaju nezadovoljne čak i u starosti, ali svi kažu da je to pravi način života, da je pozitivno biti nezadovoljan. Programi nezadovoljstva zapravo su naslijeđene kolektivne priče o vjerovanju u nezadovoljstvo koje se mogu promijeniti ako se na njima detaljno radi sa sviješću da su preuzele većinu funkcioniranja života. “Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetla, već osvještavajući tamu kaže Jung. Dogovorni strah je tama kojeg preci nisu mogli pogledati u oči. Zato većina sanja destruktivne snove i živi njihove strahove. Put do slobode neće nas dovesti preko odbacivanja prošlosti, već preko njenog alkemijskog prožimanja gdje postoje različite emocije koje traže da se sjedine u alkemijsko zlato. Tek kad se talog poput straha, gladi i nezadovoljstvo stavi u retortu svjesne patnje, nastaje Lapis Philosophorum Kamen mudrosti u prijevodu postajemo cjeloviti.
Nikola Žuvela
