Majstor Eckhart živio je u 13. stoljeću i definitivno je bio jedan od najvećih mistika Zapada. Kad je govorio o duhovnom siromaštvu, nije mislio na vanjsko, već na unutarnje siromaštvo. Siromašna osoba je ona koja ništa ne zna, nema ništa i ništa ne želi. Tako je govorio Eckhart i tako je govorio Zen budizam.
Kad kažemo ne željeti ništa, obično mislimo da je to asketizam. Majstor Eckhart smatrao je asketizam vanjskim oblikom čiste sebičnosti. Asketi nose naziv svetosti na temelju svog vanjskog izgleda, ali iznutra su magarci i ne razumiju pravo značenje božanske istine, kaže Eckhart.
Eckhart govori o asketizmu kao vanjskom obliku sebičnosti i o zahvalnosti i nagradi kao zabludama ljubavi, on izravno ukazuje na projekciju sjene. Asket se identificira s osobnom svetošću (personom), ali njegova nesvjesna motivacija želja za jedinstvenošću, duhovnom nadmoći je projicirana sjena. Kroz takve oblike duhovnosti čovjek izbjegava susret s vlastitom tamom. Zahvalnost i nagrada kao temelj odnosa su, s jungovskog gledišta, često nesvjesni ugovori između ega i drugih ili “Volim te ako mi pružiš određenu korist osjećaj vrijednosti, sigurnosti, društvenog statusa”, a to je dijeljenje kolektivne sjene.
Eckhart je vjerovao da je želja uzrok koji veže ego. Također, vjeruje da čovjek ne bi trebao imati vlastitu volju, ali to ne znači biti slab. Volja je identična želji, a volja koja postaje nagon zapravo nije volja. Čovjek ne bi trebao ni činiti Božju volju jer je i ona oblik želje. Jedina osoba koja ništa ne želi je osoba koja nije pohlepna, a to je stanje u kojem nastaje ljubav. Kada kaže da nema potrebe išta znati, onda govori da je potrebno razlikovati posjedovanje znanja od znanja. Ljubav je povezana sa željom i svrhom, dok znanje nije određena misao već ono što uklanja sve što nam donosi patnju.
Stoga je za njega siromašan onaj koji ništa ne zna. Čovjek koji treba dosegnuti to siromaštvo mora živjeti na način da ne zna da ne živi ni za sebe, ni za istinu, ni za Boga. To ne znači da čovjek treba zaboraviti što zna, već da treba zaboraviti da zna. Ne možemo posjedovati znanje jer je ono lažni osjećaj sigurnosti i pruža lažni osjećaj sebe. Znanje ne smije poprimiti karakter dogme kojoj se klanjamo jer je sve to pretstavlja vlasništvo. Kada samo postojimo, znanje je samo kognitivni element, ne oslanjamo se na njega. Eckhartovo odvajanje imati znanje od znanja Jung bi preveo u razliku između poistovječivanja s mentalnim kompleksima koja pripada personi intelektualca i autentičnog iskustva spoznaje koje dolazi iz nesvjesnosti. Čovjek koji zaboravlja znati zapravo čisti put djelovanju sposobnosti psihe da iz napetosti suprotnosti stvori novo, treće rješenje.
Ljudska sloboda ograničena je samo onim što nas veže za imovinu, a to je vezano za naš vlastiti ego. Eckhart je razotkrio samu bit ljudske duše, odnosno skrivenu mješavinu sebičnosti koja se temelji na zahvalnosti i nagradama, od čega je sačinjen naš obrazovni sustav, radno mjesto, odnos s partnerom i djecom. Osoba koja projicira svoj Animus ili Animu na partnera želi ga posjedovati ili njime ispuniti svoju nesvjesnu sliku. Tek kada se ta unutarnja podjela izliječi ili osvjesti, ljubav postaje odnos između dva cjelovita bića, a ne nesvjesna razmjena nagrada. Zahvalnost i nagrada su najveće zablude na kojima temeljimo ljubavne odnose.
Za Junga, ego je središte svijesti, ali ne i cijele psihe, gdje se on mora odreči vlastite svemoćne pozicije i priznati svoju ovisnost o širem, transpersonalnom središtu Jastvu. Eckhartovo rečenica život ni za sebe, ni za istinu, ni za Boga, odražava Jungovo shvaćanje da se Jastvo ne može svjesno tražiti” voljom ili željom, već se otkriva kroz predaju što nije pasivnost, već aktivno otvaranje. Stanje neželjenosti ništa, je arhetipsko stanje praznine alkemijska posuda transformacije smještena u srcu, a to je preduvjet za primanje autentičnog sadržaja ne svijesti. Prava ljubav je plod psihičke cjelovitosti kada se ego više ne bori za svoj teritorij.
Eckhart slijedi put mistika, dok je za Junga ono što mistik doživi kao sjedinjenje s Bogom, psihoterapija shvaća kao sjedinjenje svijesti i nesvijesti u Ja. Naime, ljubav se ne temelji na zahvalnosti, već na prepoznavanju drugoga kao jednako slobodne osobe gdje oboje žive u zajedničkom prostoru značenja.
Nikola Žuvela
