„Ubrzo nakon što sam počela raditi na svojim prvim slučajevima pod supervizijom, bila sam, kao i svi početnici, vrlo željna postići uspješan ishod i sklona postati prilično aktivna u vođenju klijenta, umjesto da nježno vodim terapijski proces. Moja analitičarka u pripravništvu nježno me pokušala obuzdati, ali kada to nije uspjelo, jednog me dana šokirala rekavši: ‘Ne biste trebali željeti da pacijent ozdravi!’“ U početku nisam mogla vjerovati, jer sigurno nisam razumjela značenje. Ali postupno, kako je klijentica tonula, mogla sam vidjeti da ako djelujem iz želje da izliječim pacijenta, postavljam se kao čudotvorka. Ona bi to učinila za vlastito zadovoljstvo, za radost uspjeha, a možda i za odobrenje svoje analitičarke u pripravništvu. Moje vlastite potrebe tada bi bile u prvom planu, a potrebe pacijenta bi se vratile u sekundarni položaj. Osim toga, mogućnost iscjeljenja leži u pacijentovoj psihi, mjestu gdje postoji nejedinstvo ili rascjep.“ Psiha, kako je učio Jung, je samoregulirajući sustav koji sadrži sve elemente potrebni i za stvaranje neuroze i za transformaciju neuroze u konstruktivno funkcionirajući stav.
– June Singer, “Granice duše”
Kada terapeut želi izliječiti osobu, često nesvjesno preuzima odgovornost za proces koji pripada osobi i ulazi u arhetip spasitelja. To može potaknuti ovisnost, otpor ili lažno ja kod osobe, jer se istinska transformacija mora roditi iz unutarnjeg susreta s vlastitom psihom, a ne iz želje da se ugodi terapeutu. Jung je govorio o terapeutu kao o pratiocu u noćnoj mori, a ne kao o vodiču koji drži svjetiljku i pokazuje put.
Jungova ideja o psihi kao samoregulirajućem sustavu znači da simptom ili neuroza nije samo problem već i pokušaj psihičkog sustava da pronađe ravnotežu. Zadatak terapeuta nije popraviti ono što je slomljeno u osobi, već pomoći da se sadržaji koji su pod zemljom neizraženi, potisnuti, fragmentirani osvijeste i integriraju. To zahtijeva strpljenje i povjerenje da psiha osobe ima svoj ritam i mudrost.
Jung je često citirao staru alkemijsku izreku: “U samom otrovu leži lijek.”
Neuroza, simptom, ponavljajući obrazac sve to nosi obećanje vlastite transformacije. Terapeut koji žuri ukloniti simptom može nenamjerno ukloniti tu potencijalnu silu za rast. Stoga, važno je istražiti što neuroza želi, što pokušava zaštititi ili izraziti, umjesto da je se samo pokušava riješiti.
Ponekad je najteže i najvažnije dopustiti da terapija izgleda beskorisno ili bez napretka. Upravo u tim fazama osoba može doći u kontakt s onim što je prije izbjegavao. Uloga terapeuta je izdržati tu napetost, a da pritom ne upadne u aktivizam iz vlastite tjeskobe.
