The Sunset Limited nije film za one koji očekuju neku akciju ili ono što bi sam film trebao nositi, ali je zanimljiv jer u liku Tommyja Leeja Jonesa predstavlja današnjeg zapadnjaka i njegova uvjerenja.
Naime, njegovo velika načitanost pokazuje kako zapadnjak živi u funkciji intelekta gdje nema stvarnosti izvan njega. Samuel L. Jackson savršeno glumi čovjeka koji je na dnu i koji se pronašao u odnosu s Bogom ili intuitivnoj funkciji. To je apsurdno samo po sebi, ali u tome pronalazi ispunjenje. Kao što je Tertulijan rekao: “Vjerujem jer je apsurdno”. To je ono što zapadnjak ne može shvatiti, da je život paradoks ili, kako Jung kaže, enantidromija. Živimo u stvarnosti koja je polarna i svaki put kada se zalažemo za jedan polaritet, taj polaritet nas vara. Kad kažem da ću biti dobar, počnem raditi sve što polaritet traži od mene, a onda se ispostavi da je ono u što sam vjerovao suprotno.
Samuel L. Jackson glumi čovjeka koji je dotaknuo dno i tamo pronalazi život, kako kažu alkemičari, ima svjetla u tami. Film nas vodi prema dvije zauzete pozicije, poput šahovske ploče. Nijedan od ovih muškaraca nije amater, obojica imaju više uvida u život od prosječne osobe.
White ili Tommy Lee Jones, profesor koji tvrdi da je čitao dvije knjige tjedno nekoliko desetljeća, oličenje je obrazovanog čovjeka s promišljenim i logičnim razmišljanjem. Black, bivši kriminalac čiji je lik arhetip revolucionara, svojim obraćenjem na kršćanstvo pokazuje snagu koju crpi iz nevidljivog principa.
Black je uspio spasiti Whitea od skakanja pod vlak. Ipak, Black se pomalo ruga ideji da bi mogao biti neka vrsta anđela čuvara, ne preuzima ulogu Spasitelja. On je poput nadzornika koji sprječava bombaša samoubojicu da ponovi svoj čin i iznosi ga na vidjelo.
Dok Black većinu životne vrijednosti temelji na duhovnim uvidima, White tvrdi da vjeruje u “stvari”, koje opisuje kao umjetnost, glazbu, književnost ili kamen temeljac u razvoju civilizacije. Ipak, White kaže da su to stvari u koje vjeruje, što je prilično zanimljivo jer ponovno ulazi u suprotan uskogrudni stav, gdje vjeruje u nešto što je samo po sebi iracionalno, ali na drugačiji način koji se ne dovodi u pitanje jer su svi pripadnici te hedonističke vjere u tome. Kako se priča razvija, shvaćamo da je White “izgubio vjeru” u umjetnost i kulturu.
Whiteovo suicidalno stanje nije stanje depresije, on tvrdi da je inteligencija dovela današnjeg čovjeka do samog ruba, ili kako on kaže: “Istjerajte strah od smrti iz srca ljudi i ne bi živjeli ni dana!”
Black vjeruje da je Whiteova vjera zapravo vjera u plitke stvari, poput kulture ili umjetnosti. To je kao da ovisnik o drogama polaže svoju vjeru u droge ili alkohol. Krhke stvari koje će propasti i podložne su promjenama i prolaznosti, dok Black svoju vjeru u Boga vidi kao čvrst temelj koji ga nikada neće iznevjeriti. Može se vidjeti da Black suosjeća s Whiteovim gledištem, ali mu nedostaje važan dio slagalice, a to je da je uvjereni ateist jednako uvjeren kao i vjernik i nikada ne mijenja svoje stavove.
White i dalje pokazuje interes jer vidi da Black živi život na rubu i ne može shvatiti što ga motivira, čak ga podcjenjuje i nudi mu 3000 dolara da ga spasi, a to je jedina vrijednost koju Zapadnjak ima. Što ateist može ponuditi kao vrijednost, osim svog materijalnog boga? Ovdje se na najbolji način pokazuje što je Zapadnjak, možda najbolji trenutak filma, konačni domet svakoga tko ide tim putem i gdje je sam kraj tog gledišta. Nakon što pročita tisuću knjiga, pokušaj samoubojstva i 3000 dolara vrijede sva njegova uvjerenja.
White pita Blacka o njegovoj kriminalnoj prošlosti i čini se iskreno šokiranim kada otkrije da je prilično teška. Tako snažna transformacija od ubojice i sadista do nesebičnog propovjednika bez novca. White, nakon što je vidio strašne uvjete kojima je Black redovito izložen, sugerira da bi mu bilo bolje otići negdje gdje će ga iznenaditi dok vidi koji je krajnji doseg intelektualne hedonističke civilizacije. On je u epicentru posljedica takvog pogleda na život.

Dakle, White je pravi konformist, on je poput društva u kojem živimo, kloni se loših, pretvara se da ništa ne vidi i uzdiže se u kvazi-umjetnosti i kulturi u kojoj si subjekt-potrošač. U pozadini, u stanu pored, događa se sve što ne smeta Blacku jer je usred pandemije zvane život. Poziva ovisnike o drogama da prenoće kod njega, kako ne bi bili na ulici, a jedina vrijedna stvar u stanu je hladnjak, koji su također pokušali iznijeti, ali ih je susjed spriječio. Black ne posjeduje ništa, prihvaća ljude s ruba jer zna da je Bog u rubnim područjima i obraća se onima koji su na dnu, koji su otvoreni za susret.
Ovo nije samo borba između dva čovjeka s različitim uvjerenjima. Njih dvojica su zapravo toliko udaljeni da se ne razumiju. Nedostatak razumijevanja počinje s različitim stavovima zauzetim u Jungovoj psihoterapiji. Jedan je na strani intelektualne ili intelektualne funkcije, a drugi je na duhovnoj intuitivnoj strani, što razgovor čini tako zanimljivim. To je vjera protiv ateizma, optimizam protiv pesimizma, sebičnost protiv altruizma. Crno i bijelo su, također, simbolični nazivi stavova, izgledaju ironično jer su čak podijeljeni na rasni element. Nitko ne voli pričati o sebi. Crno jer se srami svoje prošlosti i pokušava je nadoknaditi altruizmom, dok bijelo potiskuje svoju emocionalnu prirodu.
Kada priroda razgovora postane izravnija, agresivnija, bijelo konačno počinje pokazivati ​​svoje pravo lice. Bijelo postaje ogorčeno jer ga Crno pokušava uvjeriti da u nešto vjeruje. Crno mu kaže: „Gnušam se ovih argumenata; argumenta seoskog ateista čija je jedina strast beskrajno vrijeđanje onoga što uopće negira postojanje.“ Bijelo ne samo da izbjegava religiju, već uopće ne želi znati tu funkciju. Zamislite prevlast koju možemo vidjeti čak i danas, gdje poričete sve što je postojalo prije 5000 godina. Najljepša djela rođena su iz fascinacije duhovnom prirodom. Poricanje cijele povijesti zato što letimo avionom ili imamo računalo je primitivizam. Ne možete govoriti o intelektualnoj funkciji ako zanemarite cijeli njezin opus i širinu kroz povijest.
Black nema nikoga, ništa, radi kao čistač, ali pokazuje snagu, pokazuje fascinaciju i unatoč činjenici da ne može pronaći zajednički jezik s Whiteom, ipak mu pokušava pokazati da bacanje pod vlak nije rješenje za život. White ima ugled, novac, ali nema prijateljstva, ništa istinito u sebi. Crni mu nudi prijateljstvo, pokazuje mu da nije vjerski fanatik i da je istinski živ, te da bi se na njegovom mjestu većina Zapadnjaka bacila pod vlak. Black nema budućnosti, djece, žene, bivši je zatvorenik, nema novca, ali ima srce, ono što Zapadnjaku kronično nedostaje. Kao što kaže jedan film: “Hladno je na Zapadu, ali imate standard.”

Black je svoj argument temeljio na pretpostavci da je White izgubljen i da mu je potrebna pomoć. Može se reći da ne bismo trebali nuditi pomoć onima koji je ne žele, ali White i Black razgovaraju u trenutku kada je White htio počiniti samoubojstvo. Kako razgovarati sa suicidalnom osobom, pokušati joj pomoći ili joj reći kako da to sljedeći put bolje učini i da ne traži pažnju načinom na koji se ubija, već da to učini u privatnosti, koktelom droga na mjestu gdje ga nitko ne može pronaći, kako bi mogao okončati svoj stav besmislenog života u potpunoj anonimnosti.
Black vjeruje da se, poput njega, Bog otkrio kada je bilo najteže, ali White je čekao do samog kraja. Black mu se donekle svidio, točnije, govori mu da je za njega život uzaludan i da je najbolje da kao takav ne postoji.
Black je pronašao ravnopravnog suparnika i time je njegovo razočaranje bilo teže, tj. sigurno se nije bavio ljudima koji imaju takvu širinu, ali istovremeno je emocionalno osakaćena individua. Antisocijalan je i nesposoban za veze, mora poricati i prijateljstvo jer bi morao priznati postojanje ljubavi, koja također mora biti bezvrijedna.
Blacku je jasno da koliko god jak argument iznio, ne može uvjeriti čovjeka koji jednostavno nema želju spasiti se. Za njega je spasenje najgora moguća opcija jer bi to značilo da je spreman nekoga prihvatiti u svoj život, prihvatiti ljubav, to je za njega besmisleno. Upravo taj stav zbunjuje mnoge “intelektualce”, kako je netko spreman umrijeti za stav i koliko mu je smrt slatka, jer Zapad nudi neke vrijednosti koje nitko ne smije dovoditi u pitanje ili preispitivati, odnosno tko dovodi u pitanje materijalnu vrijednost, dobiva etiketu primitivca, fanatika, budale.
Ljevičar i ateist Michel Foucault vrlo je dobro primijetio kako se Zapad obračunava sa svima koji propituju ideologiju hedonizma i konzumerizma, tjerajući mnoge u ludnice, donoseći ideološke zakone, kako bi imali potvrdu da ispravno govore. Film nam na najbolji način kroz Whitea prenosi najveća dostignuća Zapada, gdje završava najveći predstavnik tog društva, koji se smije prošlosti, čovjeku iz prošlosti, unatoč tome što je vidio bezbroj primjera kako Black vjeruje u čovjeka. White je arhetip varalice-trikstera koji nije pronašao Animu. Arhetip Varalice je rušitelj tabua. On se komično ruga religijskom mitu jer je on nosioc sumnje u samo postojanje kao jedini argument života. Arhetip Trikstera ili Varalice pokazuje čovjeku da koliko god se trudio, ne može pobjeći od ljudskog stanja. Ipak, Trister nas uči da ne možemo odbaciti sabost čovjekove prirode, ali za Whitea je arhetip Trikstera doseg. Pao je u zabludu Merkura- Trikstera, boga nesvjesnog ili intelekta i postao njegov krajnja neman i opsjedatelj. Black pokazuje Whiteu da je i on dovoljno inteligentan, da koristi intelekt, ali da je intelekt alat, a ne smisao.

Nikola Žuvela