Danas relativiziramo osjećaje, gdje ništa nije sveto, već je sve profano. U nekim grupnim terapijama za ovisnike, u liječenju se koristi viši princip, odnosno osobi se preporučuje da za svoju ovisnost ili problem prizove viši princip u sebi, na koji je poželjno osloniti se jer nešto što je veće od nas, oplemenjuje. Dakle, u nesvjesnom postoji ta instanca, Freud je naziva Superego, koji je negativna instanca ako se poistovjetimo s njom i preuzima iracionalnu moć nad osobom. Jung viši princip naziva Jastvo, gdje uspjeh braka ovisi o tom principu, jer ako se usmjerim prema višoj ljubavi, onda u lošim fazama veze lakše prolazim kroz teškoće, koliko god one bile iracionalne.
Brak se urušava jer partneri traže Boga ili svetost u partneru. Iako mislimo da smo se oslobodili religije ili Boga, zaboravljamo da čak i materijalistički psihoterapeuti znaju da je nesvjesno konzervativno i primitivno te da se i dalje ponaša u odnosu na nas kao i prije 2000 godina. Postoji superiorna instanca u čovjeku, ali se udaramo u prsa da smo liberalni i da nas se to ne tiče te da zbog naše nesposobnosti tražimo od partnera nadnaravne sposobnosti. Kroz skoro 30 godina rada neprestano vidim te zahtjeve, teško je priznati da tražimo previše ili nadpriridno kojeg partner ne može ispuniti.
Tražiti od partnera da učini nemoguće razlog je raspada brakova. Vidjeti Boga u partneru sulud je i suicidalan proces koji traje posljednjih stotinu godina, ali ono što je još nevjerojatnije jest činjenica da malo ljudi želi išta znati o tome. Statistički ljudima je ljubav tek na trećem ili četvrtom mjestu zato su odnosi tako poražavajući.
Kad smo razočarani u partnera, često ulazimo u ulogu žrtve i bespomoćnosti ili se osvećujemo odlaskom u tajnu vezu. Ako kažete da prekidate vezu, morate priznati da niste htjeli vidjeti da ste od partnera tražili da bude Bog. Možemo se izvlačiti koliko god želimo, ali partner nije ispunio očekivanja i postaje roba. Možemo davati opravdanja, ali ako se zapitamo i stvarno vidimo kako smo sve konstruirali na temelju iskrivljenih uvjerenja koja smo prisvojili kao svoja, malo tko to želi primijetiti. Negdje duboko u sebi vjerujemo da smo na pragu tehnološkog doba zaista lišeni patnje, ali danas patimo od psihičke patnje više nego sve prošle kulture.
Ponašao/la sam se iracionalno u svojoj vezi na način da je perfekcionistički ideal koji smo prije vidjeli u Bogu sada usmjeren na partnera. Da, veza se sastoji od mnogih svađa, nesporazuma, krivih projekcija i puta prevladavanja istih problema koji se mogu riješiti samo u stvarnim vezama, a ne u imaginarnim koje se na velikim ekranima i u časopisima prikazuju kao idealizirane božanske slike od kojih smo u sebi stvorili božanstva štovanja, htjeli to priznati ili ne, jer su ljubavna pisma i danas najprodavanija literatura.
Budući da naš partner nije naš Bog, uvijek tražimo drugog partnera, bilo da je to imaginarni, gdje netko odluči prevariti, netko se razvesti, a netko ostaje u braku i sanja o idealu, i malo tko želi priznati da je u srži cijele pop kulture stari ili novi kult vjerovanja da će partner biti spasitelj. Ljubav je srž svega postojanja, smisao, ali u njoj ima mnogo toga što zapravo ne možemo prihvatiti jer bismo tada morali napustiti slijepo egoistično postojanje. To ne znači da moramo napustiti sadašnji način života, potrebna nam je samo spoznaja, uvid u kojem nema potiskivanja, u kojem je vidljivo da materijalistički intelektualizam dijeli, a ljubav ujedinjuje ono što je gore i ono što je dolje, ono što je ružno i ono što je lijepo.
Ljubav je aktivna, a onda partnerstvo traži i poziva na čin u kojem vidimo partnera sa slabostima i s njegovim otporima kojima se bori protiv ljubavi, vraćajući se optuživanju drugih, ali to je prava ljubav. Trebamo takvu ljubav, a ne onu izmišljenu i lažnu idealističku sliku koja traži božanstva u slikama s velikog platna.
Nikola Žuvela
