Umjetnik i znanstvenik

Prema Suzukiju, glavna značajka znanstvenog pristupa je opis subjekta. Govori se o objektu, obilazi se oko njega kako bi se uhvatilo sve što privlači naš osjetljivi intelekt i apstrahira se od objekta. Kada je taj proces završen, te analitički formulirane apstrakcije se sintetiziraju, pa se rezultat uzima kao sam subjekt. Glavno pitanje koje se postavlja je: izražava li ta formulacija bit subjekta?

Objekt o kojem govorimo samo je zbroj apstrakcija, a ne sam objekt. Ispravan pristup svodi se na ulaganje u sam subjekt i upoznavanje njega iznutra. Poznavanje cvijeta znači biti cvijet, cvjetati poput cvijeta. Kada se to postigne, tada se ulazi u sve njegove tajne, radosti i patnje. Ali spoznaja cvijeta tu ne završava, jer kada se spozna bit cvijeta, spoznaje se bit svemira, a zatim i tajna našeg ja. Suzuki ovaj način spoznavanja stvarnosti naziva dobrovoljnim ili kreativnim. Kao što vidimo, ovaj pristup ne ide prema usitnjavanju stvarnosti, već prema prihvaćanju života točno onakvog kakav jest. Prema Suzukiju, to znači “zaroniti u izvor kreativnosti i ispijati sav život koji je u njemu”. Taj izvor je naša unutrašnjost. Cvijet, međutim, nije svjestan sebe. Budim ga iz nesvijesti (…) Dok znanstvenik ubija, umjetnik pokušava ponovno stvoriti. Zna da se do stvarnosti ne može doći racionalnim razmišljanjem. Zato umjetnik koristi platno, kist i boje te pokušava stvarati iz nesvjesnog (kreativnog) dijela svog bića. Kada se ta unutrašnjost iskreno identificira, odnosno poveže sa svemirom, umjetnikova djela su nepatvorena. Razlika između umjetnika i znanstvenika je u tome što umjetnik stvara iznutra, osjeća i živi stvarnost, dok znanstvenik promatra stvari objektivno, tj. površno. Znanstvenici sve svode na kvantitativne mjere. U tu svrhu izmišljaju tehnologiju, što je glavna značajka moderne kulture. Znanost sve što se ne može svesti na kvantitativne mjere proglašava neznanstvenim i neupotrebljivim. Znanost stvara pravila, a stvari koje joj izmiču znanstvenici prirodno ostavljaju po strani, jer ne pripadaju području njihova proučavanja. Suzuki ističe: „Količine su predodređene da budu beskonačne i znanost će jednog dana morati priznati svoju nesposobnost da nadmudri stvarnost.“ Nesvijest je izvan područja znanstvenog proučavanja. Zato znanstvenici mogu samo ukazati na postojanje takvog područja, i to je dovoljno o znanosti.“

Nesvjesno ili unutrašnjost je izvan znanosti ono je izvan kvantitativne znanosti, ali ne i izvan empirijskog istraživanja jer snovi i umjetnost nam daju vanjski izričaj.

Terapeut mora proći vlastito suočavanje s nesvjesnim. Dakle, znanstvenik ne mora nužno baviti se sobom, zato on podcjenjuje ovaj proces i mora ga stavljati u niže iskustvo, on ovaj proces osjeti tek kada ga žena ostavi jer je ona objekt ako on ne uđe u svoje nesvjesno.

Spoznati cvijet znači dotaknuti arhetipsku dimenziju psihe, a to je istovremeno i najintimnije i najuniverzalnije iskustvo.

Kada svjesni ego održi vezu s nesvjesnim, kada se uspostavi tzv. transcendentna funkcija ili nadilaženje suprotnosti, nastaje istinska kreativnost.