Animus i ljubavnica

Animus je ono što se kod žena pojavljuje u fiksnim idejama, kolektivnim mišljenjima i nesvjesnim pretpostavkama gdje žena opsjednuta ovim demonom često ima osjećaj da zna  apsolutnu istinu. Animus su već uvriježena mišljenja koja se smatraju apsolutna. Primjerice, američka istraživanja na strani koju su kontrolirali u Afganistanu pokazala su da 85 posto žena i muškaraca podržava šerijatski zakon. To znači da uvriježena mišljenja, poput mnogih migranata koji dođu u Europu čak i do treće generacije još uvijek vjeruju u svoja tradicionalna shvaćanja i ne žele se afirmirati u društvo u kojem žive. Isto takva vjerovanja su zastupljena u partnerskim odnosima gdje se a priori pretpostavlja da je muškarac mora biti prema toj slici i tu razgovor prestaje ako žena ne afirmira svog Animusa kroz vježbanje razlučivanja.
Animus se prepoznaje kada idealizirate muškarca i stavite ga ispred ženstvenosti i vlastitih osjećaja. Animus je most sa Jastvom u žene. Problem s vezom nastaje jer je to ujedno i odnos sa Jastvom ili Bogom. Animus je ključ za razumijevanje mistične razine odnosa s Bogom.
Ljubavnica se zaljubljuje u dvije slike Animusa: u sigurnog muškarca koji joj je otac i u nesigurnog, mladića, tu nježnu zaljubljenost i neostvarenu fantaziju gdje se osjeća bezbrižno.
To su dva demona ili projekcije u ženi s kojima se bori zaljubljujući se. On traži jedinstvo, ali ih traži izvana. Ljubavnica mora postati svjesna ova dva demona koji joj stvaraju lažnu sliku stvarnosti, lažnu sliku zaljubljivanja.
Ljubavnik ne vidi da je njezina želja iskrivljena, da traži vanjsko jedinstvo (Jastvo ili Boga) kroz svog ljubavnika, ali on joj ga ne može dati jer je samo nositelj projekcije, demona koji proganja, utvare ili fantazije. Kada taj demon postane svjestan iznutra kao projekcija, kao onaj dio nje same koji je opsjednut u svojoj unutrašnjosti i koji ne ovisi o vanjskom nositelju raja i ispunjenja, tada se ženi događa ljubav.
Zapravo, on traži projekciju raja od svog partnera, ali taj raj ili bog ne vidi u sebi, već se traži izvana, i tada se stvara najveći problem u današnjim vezama. Taj aspekt ne vidi velika većina. Teško je objasniti da je zaljubljivanje u demona ili fantaziju ono što se ne smije izgovoriti naglas, odnosno da je to najveća bogohuljenje današnje civilizacije jer je zaljubljivanje mit na kojem se temelji  kupovanje ii kapitalizam. Kada Jung govori o Animusu kao “mostu prema Jastvu”, on misli upravo na to da je on duhovni organ, ali samo ako je svjestan. Ako nije, ako ostaje u Sjeni, tada on nije most, već tamničar koji zatvara ženu u kulu njenih vlastitih, nepromišljenih uvjerenja. Ova “apsolutna istina” koju osjeća da je njezin muškarac savršen, da njezine ideje o njemu i svijetu ne mogu biti pogrešne to je upravo glas tog nesvjesnog demona. On ne govori njezinim glasom. On govori glasom kolektiva, glasom njezina oca, glasom tradicije, glasom šerijata ili bilo kojeg drugog -izma koji joj je prenesen. To nije njezino stvarno mišljenje; to je mišljenje koje je posjedovalo nju. I tu dolazimo do srži problema u modernim vezama. Čovjek danas više ne vjeruje u demone u šumi; on vjeruje da ih se riješio. Ali oni su se samo preselili. Sada žive u njegovoj psihi i govore kroz njega kroz te “fiksnije ideje” i “apsolutne istine”. Kada žena kaže: “On mora biti ovakav, on mora biti onakav”, to nije ljubav. To je magijski obred! To je pokušaj da se na vanjskom objektu ili muškarcu izvede ritual kojim će se prizvati osjećaj cjelovitosti, raja, Boga. Ali muškarac je samo smrtnik! On je siromašan, krhak čovjek koji nosi teret vlastitih demona. Kada ga se optereći projekcijom Animusa, to je kao da na bijednog seljaka stavite krunu boga Sunca i onda ga mržite jer ne može izaći na obzor i zasjati. On nije taj koji je failao; failala je magija. Failala je iluzija. I onda, naravno, dolazi do najvećeg bogohuljenja: mi to ne zovemo demonom ili idolopoklonstvom. Mi to zovemo “romansom” i “zaljubljenošću”. Cijela naša civilizacija, naša tržišna ekonomija, naša reklamna industrija sve je izgrađeno na kultu ovog idola. Prodaju nam parfeme koji mirišu na fantaziju, donje rublje koje je kostim za tu utvaru, i filmove koji slave njezinu vlast. Kupujemo stvari kako bismo kupili osjećaj da je taj vanjski raj stvaran, pravimo se da živimo u stvarnosti. Vježbanje razlučivanja je jedno od rješenja. To je starinski, asketski pojam. To znači stati i reći: “Ovo što osjećam – je li to moje? Je li to iz mog srca, mog tijela, moje stvarnosti? Ili je to glas koji sam naučila, demon koga sam progutala, nasljedstva razmišljanja koje smatram kao svoj Ja?”  Kada se taj demon konačno prepozna ne kao stvarni muškarac ili stvarna istina, već kao unutarnji psihički sadržaj, događa se čudo. Taj “most” prema Jastvu predstavlja pravo rješenje.