Kako je Nietzsche rekao: Posljednji čovjek (onog koji ne želi ni herojstvo ni ponor, već samo ‘malu udobnost) ili neuspjeli Nadčovjek pun je precjenjivanja sebe i svojih mogućnosti što donosi duboka razočaranja i nesposobnost održavanja odnosa. Precjenjivanja mogućnosti voljenja ili precjenjivanja svojih moralnih kvaliteta stvara svijet u kojem se živi u oblaku, usamljeni u gomili. Nemoguće je povjerovati u arhetipsku realnost i potrebu da se povežemo sa svojom prirodom ili Sjenom kako bismo prihvatili sebe bez da se poboljšavamo. Biti dobar je zahtjev u kojem želimo biti drugi jer ono što jesi gledaš kao na ono što ne valja. Prolazim baš gradom i dvije djevojke pričaju kako je šef loš, vjeruju u svoje poštenje s jakim osjećajem krivnje koji se tek treba upoznati kroz viđenje da je šef posljedica u kojoj postoii strah donijeti odluke za osmišljavanje svog života. Tada se susrećeš sa svijetom, otvaraš firmu, osjećaš da si bankomat, upoznaješ nelojalnu konkurenciju, nitko te ne štiti i tvoje osjećaj krivnje te upoznaje sa Sjenom, moraš sebe vidjeti kakav si u kaljuži, kako sada biti morqlqn jer šef više nije problem i upoznajes svoje nesposobnosti s kojima moraš živjeti. Precjenjivanje sebe ili društvo koje tako živi veliko je buđenje u kojem sada sebe stavljaš u situaciju u kojoj na tim temeljima gradiš svoju osobnost. Čovjek je biće koje se mora vratiti osjećaju, mirisu mora, dodira, otkriti pravo ime svoga srca, možda shvati kako srce pleše u ritmu svemira.
Nikola Žuvela
