Procjene stvarnosti koje svakodnevno donosimo temelje se na usporedbi, a to stvara polarizaciju i sukob, što je bit svakog života. Bolesti su zapravo manifestirani sukobi. U partnerskim vezama biramo partnera koji nosi naše slabosti, gdje dolazi do neprihvaćanja i zamjeranja. U ogledalu naše subjektivne stvarnosti vidimo nešto što se zapravo ne događa. Umjesto da shvatimo kako sudimo zbog stvorene polarizacije, okrećemo se borbi u vanjskom svijetu. Kada osjetimo da je cijeli svijet protiv nas, to je trenutak opsjednutosti s arhetipom Žrtve, gdje druga strana postaje arhetip Neprijatelja. Arhetipovi su bipolarni nose svjetlo i tamu. Kada smo u stanju projekcije, mi doslovno cijepamo taj arhetip, prisvajajući jedan pol (npr. ja sam dobar, nevin), a drugi se projicira na vanjski objekt koji postaje zao političar, agresivni nasilnik.
Sukob služi tome da naš problem iznese na vidjelo. Dakle, ako počnemo nešto rješavati, problemi se automatski počinju gomilati. Rješavamo jedan problem, a onda dolazi drugi. Tada smo uhvaćeni u polarizaciju svijeta i naše duboko nezadovoljstvo počinje jer ne razumijemo proces. Tako stvaramo sliku svijeta, drugi to također čine i tako se stvara stvarnost koju sada imamo, u kojoj svi identično razmišljamo o problemima koji nas okružuju. To je grupno i plemensko razmišljanje gdje postoje odgovori za sve, a svi odgovori koje ćete čuti bit će konstruirani na temelju straha i ljutnje. Tako nastaje bolest koja je manifestacija opsjednuća od strane neintegriranog kompleksa ili, u ekstremnim slučajevima dolazi do tzv. gubitka duše. Trebamo li te sile istjerivati kako su činili naši preci egzorcizmom ili ih integrirati? Mržnja prema migrantima ili drugoj naciji bila bi klasičan primjer projiciranog demonskog aspekta vlastite psihe nečega što je toliko neprihvatljivo egu da se problem vidi isključivo vani, kao zlo koje treba uništiti, a koje je zapravo dio vlastite cjelovitosti ili Jastva koje traži da bude priznat.
S druge strane, možemo nešto željeti, a stvarnost će se ponašati drugačije, zato je potreban drugačiji pristup problemu, ali obično nastavljamo željeti ono s čime smo razočaranim.
Tada se osjećamo kao da je cijeli svijet protiv nas. Kada želimo nekoga, a stvari ne idu onako kako smo željeli, tada se događaju neželjeni događaji koji iskrivljuju našu sliku stvarnosti. Rezultat su frustracija i ljutnja. Dakle, biramo jednu stranu objašnjenja zašto nam se to dogodilo, biramo mišljenje većine o problemu, koja je već usvojila stare stavove i upadamo u mlin koji stvara samoidentifikaciju s nižim emocijama. Recimo, zaljubio sam se u Anitu, kada sam joj prišao, ona me odbila. Onda taj čovjek koristi ružne usvojene rečenice o ženama koje muškarci stvaraju tisućljećima i na taj način se poistovjećuje s kolektivnom frustracijom. Čežnja je često duhovna glad, gdje, recimo, muškarac projicira svoju animu na stvarnu ženu od nje očekuje duhovnu puninu i smisao koji ona kao smrtno biće ne može dati.
Suprotan proces je istraživanje onoga što me privuklo, ogoljavanje moje želje i ljubav koja uzvraća. Neuzvraćena ljubav ne dolazi jer su motivi pogrešni, i teško je ući iza maske i vidjeti kako ono što smo željeli nije bilo iskreno i da je osoba u koju smo se razočarali zapravo bila nositelj naših inhibicija koje si ne priznajemo u svakodnevnom životu. Ono što smo projicirali u voljenu osobu koju ne možemo imati jest vlastita impotencija jer projicirano ne postoji pošto je ono fantom takav odnos se ne manifestira u stvarnosti. Ipak, moramo upoznati želju kako bi došli do onoga što se skriva iza ili do traume stvarnosti, viđenja vlastitog fantoma. Za kraj, osoba koja ti nije uzvratila ljubav posudila ti je svoje tijelo da u njemu naslutiš nešto beskrajno, a ti si mislio da želiš nju, zbunjen si, ali to je u redu, moraš postati cjelovit. Pablo Neruda nam zato daje svijetlo duše:
“Život je ono što prolazi dok mi pravimo planove. I u svemu tome, samo ljubav i borba imaju okus vječnosti.”
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
