Neke emocije nas potiču da idemo naprijed, neke postupno uništavaju naše zadovoljstvo, a druge nam oduzimaju snagu. Ljubav je usmjerena prema zadovoljstvu drugih ljudi, a sažaljenje prema patnji. Opsesivna želja, pohlepa i mržnja primjeri su iscrpljujućih emocija.
Ako neka emocija jača naš unutarnji mir i traži dobro u drugim ljudima, ona je pozitivna ili konstruktivna; ako uništava naš mir, duboko remeti naš um i želi nauditi drugima, ona je bolna.
Suosjećanje je sposobnost empatije s tuđim emocijama i načinom razmišljanja. To je pravi osjećaj koji je ispunjen i temelji se na istinskom Ja. Suosjećanje autentična emocionalna povezanost s drugim ljudima, koja uključuje dubinsko razumijevanje tuđe patnje bez gubitka vlastitih granica. To je zdrava psihička funkcija koja omogućuje istinsku povezanost, ali i jasnu svijest o vlastitoj odvojenosti.

Najgora stvar koju ljudi rade, a koja stvara bolesti, jest sažaljenje. Sažaljenje se temelji na vlastitim pretpostavkama o tome kako netko treba uspostaviti kontakt s nekim, ali to ne čini da bi razumila osobu već se okreće stavljanjem sebe na višu poziciju u odnosu na drugu osobu. Stoga, malo ljudi zna da je osjećaj sažaljenja zapravo bježanje od pravog kontakta s osobom jer se stavljate u poziciju da ste vrijedniji i ne dajete toj osobi priliku da s njom uspostavi pravi kontakt. Taj se kontakt ostvaruje na temelju podjela društvenih slojeva koje nemaju nikakve veze s pravim stanjem u nama samima.

  Sažaljenje može biti patronizirajuće – umanjuje tuđu snagu i održava ovisnost. Često proizlazi iz nesvjesnog osjećaja superiornosti (»Ja sam bolji, pa ti pomažem«). Može biti emocionalno iscrpljujuće jer nije utemeljeno u ravnoteži, već u potrebi spasitelja da se osjeća potrebnim.

Kao što je rekao tibetanski pjesnik Shabkar: “Onaj tko suosjeća, ljubazan je čak i kad je ljut; onaj tko ne suosjeća, ubit će čak i kad se smije.”