Neuzvraćena ljubav predstavlja čežnju za onim što ne možemo imati. Tko se nije zaljubio i bio odbijen? Neuzvraćene simpatije i neuzvraćena ljubav, kako godine prolaze, pretvaraju se u potragu za savršenim partnerom. To je partner koji bi nas trebao nadopuniti i potvrditi našu vrijednost. Ipak, to je najmoćnija fantazija, iako se rijetko ostvari. Smisao života nije biti sa “savršenom” osobom, već ostvariti se kroz nesavršenu vezu jer otkriva naše slabosti koje pokušavamo izliječiti.
Naša idealizacija je najjača u djetinjstvu kada žudimo za bezuvjetnim odobravanjem onoga što radimo od majke i oca. Ako dobijemo odobrenje, želimo ga dobivati ​​iznova i iznova, što obično završava idealizacijom partnera u početnim vezama i, naravno, razočaranjem. Ali ako nismo okusili tu idealizaciju u vezi, stalno žudimo za takvom ljubavlju. Međutim, malo tko kaže da je ta čežnja obrambeni obrazac protiv straha od nesigurnosti i stvarnog svijeta.
Dokle god smo u toj idealizaciji, želja da nas drugi prihvate točno onakvima kakvi jesmo, idealizacija koju smo primili od roditelja, čak ni na trenutak, ne nestaje. To je snažna potreba koju projiciramo na partnera, bez obzira na to može li partner uzvratiti želju, odnosno u tom narcisoidnom zanosu ne marimo toliko za potrebe druge osobe, pa se kasnije u sporovima pozivamo samo na neispunjenu čežnju, a zaboravljamo da partneru ne dajemo njegov zahtjev za priznanjem.

U potrebi da nas netko prepozna onakvima kakvi jesmo, najčešće se u mladosti zaljubljujemo u nedostupnu osobu koja nam često ne uzvraća ljubav. Neuzvraćena ljubav je obrana od prihvaćanja života i nesigurnosti.
S druge strane, romantična ljubav je opsesija koja je uzvraćena, ali ne traje dugo. Zapravo je to zdrav odnos koji može dovesti do ljubavi. Tu je i taj paranoični aspekt neuzvraćene ljubavi koji se pretvara u ukazanja da nas netko proganja i potrebu da svijet tumačimo kao policijsku postaju gdje nas sve prate poput Orwellovih romana. Sve su to faze koje nas prisiljavaju da dođemo do prave ljubavi koja je trajna i nikada ne umire, a ta vrsta ljubavi nadilazi opsesiju.
Neuzvraćena ljubav često se može pretvoriti u nasilnu ljubav u kojoj nas partner ostavlja i boli nas, ali mi kažemo da ga i dalje volimo bez obzira na to što je učinio. Kao što je rečeno, bolje je i takav partner nego biti ravnodušan.
Veza koja počinje prijateljstvom zahtijeva više vremena i pažnje, te neku vrstu razlučivanja. Kada kažete da ste prijatelji sa svojim partnerom, to je kao da ste im ponudili hladan tuš, jer nema dramatike. Ali dublje proučavanje prezira prema takvim vezama otkriva nespremnost na razmišljanje i stvarnu razmjenu. To nas lišava mnogih emocija i samoobogaćivanja. Neuzvraćena ljubav često je nespremnost na ljubav, tj., potrebe da budemo voljeni.
Društvo često nagrađuje ustrajnu čežnju kao dokaz ljubavi, što dodatno otežava izlazak iz tog obrasca, a to nije samo individualna psihologija, nego i kolektivna naracija.

Nikola Žuvela