Shakespeareov Macbeth je duboka tragedija koja istražuje teme moći, ambicije, krivnje i moralnog propadanja, a posebno se često analizira uloga Lady Macbeth kao žene koja potiče svog muža na zlo. Marion Woodman kao psihoterapeutkinja pokušava nam objasniti ovu priču kako utječe na današnju ženu iz ugla dugogodišnje prakse. Kako kaže Marion Woodman današnja žena se “nesvjesno ponaša prema svojim muškarcima pod utjecajem negativnog Animusa.
Da bismo objasnili o čemu se radi potrebno je promotriti što nam Shakespeare želi reći kroz alkemiju koju je izražavao u svojim djelima, odnosno malo tko zna da Jungova psihoterapija se bazira na alkemiji u kojoj dolazi do spajanja muškog i ženskog, ali da bi se to stanje postiglo potrebno je proći kroz tamu vlastitih projekcija o kojoj Shakespeare govori u Lady Macbeth.
Lady Macbeth je iznimno ambiciozna i koristi psihološku manipulaciju kako bi potaknula Macbetha na ubojstvo kralja Duncana. Ona ga ismijava, dovodi u pitanje njegovu muževnost (“Kad si ti bio, dakle, muž?”) i gura ga prema nasilju. Ako se ova teza usporedi s modernim odnosima, moglo bi se aludirati na neke žene koje su opsjednuti preko Animusa Lady Macbeth. Naime, svjesno ili nesvjesno potkopavaju samopouzdanje svojih partnera, nameću im svoje želje ili ih emocionalno ucjenjuju.
Pošto je danas jedini smisao toksična ambicija i gubitak ljudskosti, onda Lady Macbeth postaje samo ono što propagira patrijarhalni sustav. Lady Macbeth želi moć za svog muža, ali njezina ambicija je destruktivna – gubi osjećaj za moral i na kraju je proždire krivnja. U modernom kontekstu, to bi moglo značiti da neke žene (ili ljudi općenito) potiču svoje partnere na ekstremne poteze (npr. nemoralne poslovne odluke, prekomjerni rad, zanemarivanje obitelji) u potrazi za uspjehom, ne shvaćajući posljedice.
Lady Macbeth koristi stereotipne rodne uloge (“Budite više nego muško!”) kako bi potaknula Macbetha na djelovanje. Danas bi to moglo odražavati situacije u kojima žene (čak i nesvjesno) nameću tradicionalna očekivanja muškarcima – da budu agresivni, emocionalno zatvoreni, ili da uvijek budu “pobjednici”. To može dovesti do emocionalne otuđenosti ili destruktivnog ponašanja.
Lady Macbeth projicira svoje frustracije i strahove na Macbetha. Slično, neke moderne žene mogu (nesvjesno) prenijeti svoje nezadovoljstvo ili strahove na partnera, kritizirajući ih ili namećući im nemoguće standarde.
Ako se Lady Macbeth koristi kao metafora za današnje odnose, vjerojatno se misli na dinamiku u kojoj jedna osoba (ne nužno uvijek žena) potiče drugu na destruktivno ponašanje kroz manipulaciju, pritisak ili podrivanje samopouzdanja. Lady Macbeth prije svega drama o ljudskoj prirodi, a ne opći model odnosa, ali susret s ženom koju preuzima Animus i gdje postaje bešćutna tako da je predana cilju bez empatije. Kada se ta energija prenese na majčinstvo, umjesto da doživljava trudnoću kao biološko i emocionalno iskustvo, takva žena je previše fokusirana na kontrolu (npr. ekstremno planiranje ishrane, histerično praćenje svakog pokreta, tretiranje djeteta kao “zadatka” umjesto kao živog bića). Primjer: “Moram roditi savršeno dijete, sve mora biti po pravilima, ne smijem osjećati slabost!” (što je suprotno prirodnom toku trudnoće). Odlazak na prirodno rađanje u kadi ili sl. Ako je žena previše u glavi (racionalna, distancirana), teško će razvijati instinktivnu vezu s djetetom. Primjer: “Neću da me dijete oslabi, neću biti tipična majka koja gubi identitet!” (što može dovesti do hladnijeg odnosa s djetetom). Ako je žena previše usvojila muške modele moći (npr. dominacija, supresija emocija), može podsvjesno odgajati dijete u strahu od ranjivosti. Primjer: “Ne plači, budi jak!” (iako je dijete treba utjehu). Dijete može razviti: anksioznost (ako majka previše kontrolira okolinu),poteškoće u regulaciji emocija (ako je majka emocionalno nedostupna), djevojčice nauče da su emocije slabost, a dječaci da ne smiju biti nježni. Sva ta ponašanja su nam poznata iz okoline, ali zbog mita o savršenstvu potpuno su prihvaćena. Shakespeareov Macbeth samo je naizgled drama, dubljim uvidom možemo vidjeti kako je na putu spoznaje izloženost i pad ustvari put kojeg moramo proći u svom odrastanju. Lady Macbeth je opsjela muškarce čija je majka bila perfekcionist, kao i žene čija je majka potpuno potisnula razvoj ženskog principa gdje neosviješteni Animus preuzima ponašanje, a nailazimo ga i u duhovnosti gdje je perfekcionizam jedini oblik predanja i odnosa kako se shvaća duhovni princip.

Nikola Žuvela