Dolaskom patrijarhalne kulture dolazi do potiskivanja ženskih karakteristika i prava gdje jedino muška religioznost ima prednost naspram ženskog pogleda na duhovnost ili doživljaja unutarnje stvarnosti.
Kršćanstvo, Islam, hinduizam i budizam otuđuju se od arhetipa Majke i progone ženski princip čije je samo postojanje prijetilo patrijarhalnoj strukturi vjerske i institucionalne moći.
U svojoj srži, institucionalna Crkva – posebno u svojoj zapadnoj patrijarhalnoj prošlosti – nije samo zanemarila arhetip Majke; sustavno ga je odvojila od svetog. Tamo gdje se božanstvo nekada zamišljalo kao muško i žensko, Crkva je učvrstila sliku Boga i vjeru u Oca: udaljenog, hijerarhijskog.
Velika Majka – izvor života, misterija, zemaljske mudrosti i prisutnosti – nije bila samo zaboravljena, bila je demonizirana, fragmentirana i bačena u kolektivnu sjenu.
Na njezino mjesto ponuđen je očišćeni simbol: Djevice Marije, lik odvojen od svoje senzualnosti, svojeg djelovanja, svoje pune arhetipske moći. Štovana, ali suzdržana, Marija je postala simbol idealizirane, poslušne ženstvenosti – čistoće bez moći, majčinstva bez seksualnosti, patnje bez pobune.
Ostatak ženskog principa poput – divljine, mudrosti, erotičnosti, ili one koja poznaje biljni svijet, njena intuicija- osuđena je kao opasna, nečista i okrenuta demonskom. Projekcija sjene u svom najnasilnijem obliku bila je duboka kolektivna rana žene. Bio je to rat protiv ženskog principa koji je trajao stoljećima.Poznavanja mjesečevih i tjelesnih ciklusa. Prisustva pri rođenju i smrti izvan autoriteta svećenika ili liječnika. Razgovora s biljkama, slušanja glasova u snovima, povjerenja u vlastiti autoritet sve to je bio ženski princip. Taj arhetip je istrebljen iz javnog života i današnja žena se uopće ne može povezati s tim dijelovima sebe. Kršćanstvo, ali i druge religije su projicirale strah, zavist i sjenu na žene koje su utjelovljavale cjelovitost i misterij. U duboko psihološkom smislu, ovo je bio masovni kulturni rascjep: žensko je bilo podijeljeno na “sveto” i “zlo”, bez mjesta za divlje, erotično, zemaljsko ili mudro. Žena je stvarala intimnost sa zemljom. Muški doktrinarni zakoni postali su danas kavezi za duše
Žene su tako preuzela uvjerenja da je njihova želja opasna, da je njihova patnja „sveta“ samo ako je tiha. Žena može biti samo djevica, supruga, majka ili bludnica. Stoga, se žena ne može više povezati sa ženskim mističnim djelom sebe kojeg se žena boji.
Žene su nekada bile čuvarice misterija – u hramovima, špiljama i šumama – bile su čuvarice misterija.
Crkva u svojim počecima odbacuje tijelo i od tada žena uvijek mrzi neki dio svojeg tijela, osjeća krivnju jer joj je muškarac nametnuo sliku perfekcionističkog tijela, odnosno mržnju prema tijelu. Kršćanska doktrina oblikovana je stoljećima grčko-rimskim dualizmom, uzdizala je duh iznad tijela, nebo iznad zemlje, um iznad emocija.
Majka Zemlja je desakralizirana dok je žensko tijelo povezano s krvlju, spolom i tjelesnim aspektom koji je đavolji.
Ženska moć je tako tabuizirana.
Ovo rascjep svetog i tjelesnog stvorio je rascjep u duši kulture – sjenu koja nas i danas proganja u obliku srama zbog tijela, reproduktivne kontrole i teološke mizoginije prikrivene lažnim moralom. Sve dok ovaj ženski princip u kojem svatko od nas ima potrebu za mističnim i spajanjem za zemljom ne prihvatimo, perfekcionizam i zakoni vladat će ovim društvom koje će i dalje ponižavati žensko.
