Često zaboravljamo potencijal duše sadržan u kreativnosti. Svaka stvar ili osoba predstavlja mogućnost kako ćemo na nju gledati. Veliki pritisak ega koji se sastoji od društva želi jednodimenzionalnu sliku stvarnosti u koju mnogi upadnu i na kraju ta slika i način života u kojem potisnu najbolje dijelove sebe i pretvore ih u bolesti, a sve u dobroj namjeri. Tek kada uspijemo promotriti svijet kako on funkcionira i tko smo mi i njemu, možemo uvidjeti kako se naše dobre namjere koriste i pretvaraju u osjećaj krivnje. Od partnera, roditelja, države, prijatelja, ok si dok si u ulozi dobrote, ali jednom zezneš sve se poništava.
U takvom napetom okruženju ljudi pokleknu jer zahtjev: biti bolji uništava zdravlje. Ulogom dobrote ne postižemo etičnost, nego ona predstavlja kolektivnu prisilu. Potisnuti gnjev, sebičnost ili potreba za granicom postaju pasivna agresija ii psihosomatske bolesti. Neovisno jeste li ateist ili vjernik jedni i drugi vjeruju u tu inačicu, ali istodobno smo i zdravstveno najbolesniji i to u društvu u kojem možemo jesti zdravo, živjeti zdravo i imamo zdravstveni sustav. Dvadeset posto populacije boluje od depresije, 77 posto društva konzumira alkohol, od toga 8 posto su kronični alkoholičari. Ako uzmete i obitelji koji žive u takvim uvjetima dolazimo do opasnih brojki koje ovdje navodim jer prvi dio mojeg izlaganja se može činiti kako neka priča o psihi koja je nebitna, ali ona je pitanje koje ako ne uspijete na njega odgovoriti, postat ćete broj statistike. Jung to zove Jastvo koje probija jednodimenzionalnu masku ega, potisnuta kreativnost ne nestaje, ona postaje simptom.
Duša nije broj, nije masa, ona je jedinstvena, ne budite krdo, ostavite se svih identifikacija nacionalnosti, ili riječi koje na kraju imaju završetak “izam”, svi su oni na kraju nihilizam koji s početka priče, kada kreativnost ili Jastvo ne priznamo u sebi postali ste rasadnik regresivnih ponašanja. Identifikacije s nacijom, ideologijom ili grupom nisu uvjerenja, već zamjenski simboli za stvarnost jer čovjek nije uspostavio odnos s vlastitom religioznom funkcijom duše. Tko ne živi svoj mit, past će u zamku tuđeg, točnije, većina živi tuđi život, tuđe ideje. Zahtjev za biti bolji Jung bi nazvao hipermoralom ega koji vodi u neurozu. Put čovjeka je individuacija ili integracija Sjene i nesavršenosti. Upravo ono što društvo osuđuje, duša često treba izraziti da bi ozdravila. Ako ti ne sanjaš simptom sanja umjetsto tebe.
Nikola Žuvela
