Ovdje se neću baviti cijelom radnjom prvog serijala koji je prepun Jungove simbolike, radnju je napisao Nic Pizzolatto u izvrsnoj glumačkoj postavi Matthew McConaughey i Woody Harrelson, nego samo dijelovima ili onime što likovi utjelovljuju. Krenimo s likom Rusta Cohlea koji se nosi s Jungovim konceptom Sjene, ili mračnim, potisnutim i neshvaćenim dijelom ljudske psihe kojeg se društvo boji i kojeg ne želi vidjeti. Ono što društvo želi vidjeti jest lijepa Persona ili slika kako bi trebali biti i što očekujemo od života kroz tu sliku, što Rusta sigurno nije sa svojim karakterom gdje kroz njega Sjena ili Tama govori.
Cohle i Marty Hart prikazuju Jungovu tipologiju osobnosti gdje je Cohle introvertirani intuitivni tip koji je orijentiran na mračnu filozofiju ljudske psihe, dok je Hart ekstrovertirani senzorni tip, točnije, orijentiran na vanjsku stvarnost i tradiciju koju ne poštuje što je karakteristično za patrijarhalna društva. Serija se bavi motivima i simbolima koji se ponavljaju kroz povijest,točnije, mračna ubojstva, udruženja koja iskorištavaju žene prikazujući ono tamno, skriveno u ljudima, točnije Sjenu.
Rust Cole nastaje i raste kroz njegovu umrlu kći ili Animu koja se povukla u nesvjesno. On je čovjek čija je Anima umrla, točnije, zato je mrtav iznutra, zato se priklanja pesimističkim filozofskim stavovima gdje njegovu dušu preuzima Animus u svom najhladnijem Logosu ili Razumu, oštra zapažanja o ljudima koje bi ljudi najradije potisnuli, ali upravo taj gubitak kćeri daje nam uvid u drugu strane ljudske prirode. Evo nekoliko njegovih citata:
Mislim da je ljudska svijest tragična greška u evoluciji. Postali smo previše samosvjesni. Priroda je stvorila aspekt prirode odvojen od nje same, mi smo stvorenja koja po prirodnim zakonima ne bi trebala postojati.
Vrijeme je ravna kružnica. Sve što smo ikada napravili ili ćemo napraviti, ponavljat ćemo iznova i iznova i iznova.
U životu smo koji je samo san, a u smrti se budimo.
Bio sam… mogao sam osjetiti prijelaz. Bilo je kao… mogao sam vidjeti ono što sam bio. I vidio sam da postoji sjena. I ta sjena je bila moje više ja.
Na kraju Jungovski završava seriju: Nekoć je postojala samo tama. Po meni, svjetlo pobjeđuje
Njegove vizije, ptičji krugovi ustvari su pokušaj Anime da se probije kroz simbol jer osjećanja su mu potisnuta uslijed gubitka kćeri i nesvjesno pokušava kroz viziju doprijeti do njega. Njegova privlačnost prema Martyjevoj ženi Maggie nije seksualna, ona je očajnički pokušaj da osjeti toplinu, život, Animin princip kao kompenzacija i sposobnost osjećanja, povezivanja, ljubavi i povjerenja. Kad Sophia umre, Rust ne gubi samo dijete, on gubi dušu. Njegova žena odlazi i on ostaje sam sa svojim Animusom koji ga potpuno preuzima pogotovo u monolozima hladne filozofije.
Na kraju, kada kaže da je osjetio ljubav svoje kćeri dok je bio u komi, to je integracija Anime, osjećaj se vraća, ali tek nakon borbe sa smrću.
Marty Hart, s druge strane, klasičan je slučaj muškarca s nezrelom Animom, voli ideju obitelji, ali je ne može živjeti. Njegova afera s Lizom nije strast, već Anima projekcija na mladu, divlju, slobodnu ženu, ili njegov bijeg od odgovornosti, on je opsjednut sindromom Petra – Pana, karakteristično za patrijarhalna društvima. Marty je tipičan predstavnik u kojem je opsjednut ciklusima Anima projekcije u kojima,kad se zaljubi u sliku, slika postane osoba, osoba ga razočara, traži novu sliku.
Njegova kći Audrey, koja crta eksplicitne slike i na kraju postaje promiskuitetna je utjelovnjenje njegove Anime, koja se razvija u sjeni očeve odsutnosti. Ono što je on potisnuo, ona izvodi na vidjelo sljedeći obiteljske obrasce. Problem gledatelja jest što on gleda radnju, a ne ono što se događa u pozadini, nju malo tko želi vidjeti, zato se ljudi ne razumiju oni žele vidjeti projekcije idealnog, a ne ono što se događa iznutra.
Radnja koja je većini gledatelja interesantna je dobro prikazana Tama ili mjesto Karkose. U Tami sve se ponavlja, u njoj nema iskupljenja, ljudi ne napreduju, nema smisla, dakle, dobro je prikazano ono što se ljudima često dešava kada ne prihvaćaju sebe, to je suprotni put od individuacije. Jungov proces individuacije je spirala, ideš naprijed, vraćaš se, ali se tako penješ na viši nivo razvoja. Karkosa je krug bez izlaza, vječno vraćanje istog, ili Tama koja nudi mir, ali mir kroz odustajanje od nade, poput današnje civilizacije koja nema nadu što seriji daje još interesantniju pozadinu.
Dakle, serija je arhetipska slika Tame koja se štuje kao tamni Bog. Serija ne govori o običnom serijskom ubojici, ovo je čovjek koji je postao kanal za nešto veće, točnije, Earl Childress i generacije prije njega ne ubijaju iz strasti ili profita oni štuju Tamu, njihovi rituali su liturgija, mole se, koristeći ljudska tijela kao ikone.
Rust živi u sjeni Tame, ona je njegov dom, a monolozi o pesimizmu, o ljudskoj svijesti kao pogrešci, nije samo filozofija to je njegovo evanđelje Tame.
U petoj epizodi, Rust kaže da može namirisati psihosferu ili Tami kao onoj koja je fizički prisutna, točnije, on je posvećenik koji prepoznaje Tamu i njoj se predaje u obliku hladnog Animusa koji se može pronaći u snovima žena kao nepovjerljivi Animus.
U seriji pronalazimo nekoliko vrsta tame iz koje se inače u procesu individuacije rađa svijetlo o čemu Rust govori na kraju serije. Njegova Tama je filozofija, ili Tama koja nastaje kada Anima umre i ostane samo Animus. Ipak, ona je iskreni pesimizam koji ga sprječava da živi jer Anima predstavlja život.
Ona puno opasnija i mračnija Tama je Childressina ritualna tama štovanja, žrtve ili Tama koja se voli. S druge strane, Earl živi u Tami jer je to njegov izbor ili njegov Bog.
Marty predstavlja treću vrstu Tame ili nama svima poznate političke tame u kojoj sudjeluju “fini” ljudi u odijelu, koja ne ubija djecu, ali zatvara oči pred ispravnosti,to je Tama slabosti.
Ulazak u Carcosu ne predstavlja samo mjesto zločina, to je Jastvo u svom najstrašnijem obliku, ili labirint bez centra, bez Minotaura kojeg treba ubiti ili Tama koja je progutala značenje. Žrtve su vezane, otvorenih usta, vječni krik bez glasa kakva je naša civilizacija živi ljudi polumrtvi koji nemaju svoje mišljenje i ne mogu ništa izreći. Tama u kojoj živimo oduzima glas, oduzima li ona stvarni život?
Grof u Carcosi nije čovjek već svećenik Tame ili opsjednutost Tamom. On je Animus koji je u potpunosti služio Tami, ili besmisao naše civilizacije.
Rust u komi doživljava ono što je Jung nazvao coniunctio oppositorum ili sjedinjenje suprotnosti. Rust zna da u Tami postoji svjetlo ne kao suprotnost, već kao nešto što uvijek gori. Čovjek izgubi posao, prolazi kroz razvod, roditelj mu umire, a svi govore bit će bolje, ili rečenica sve se događa s razlogom,ili pozitivno misli, ali nitko ne kaže pa ovo je pakao, ostani u njemu, pogledaj ga, on je tvoj i živi u tebi, ali sada ga jedino možeš vidjeti jer bio je u tebi. Rust je živi, dok većina potiskuje do anksioznosti, depresije, bijesa ili neke bolesti koja na ružan način izvadi ono potisnuto. Serija nas stavlja u situaciju da nas pita zašto se pretvaramo zašto ne kažemo slomljen sam, umoran. Rust ne bježi od tame on vidi istinu, živiš u ovom svijetu među puno ljudi, ali ose osjećaš izoliran, puno je pratitelja, a nema svjedoka, svi igraju igru, ali ti više ne možeš, rituali pića kava, rođendana su kao automatski život bez duše. Priznanje sam si, svijet je prazan većina ljudi spava, ali u toj usamljenosti koja je zastrašujuća možeš pronaći svoje Jastvo jer se u Tami rađa svijetlo.
Nikola Žuvela
