Novozavjetni ili indijski tekstovi samo su naizgled jednostavni, ali kriju duboku filozofiju koja se oslanja na praksu, a takvu praksu zapadna filozofija isključuje. S tim u vezi, Nietzsche s pravom tvrdi da je znanstveni pristup i pretvaranje stvarnosti u pojmove želja čovjeka da posjeduje svijet i stvari, a posjedovanje samo po sebi nije potraga za istinom. Posjedovanje nije razumijevanje stvarnosti i želja da se ona razumije. Partner u vezi je također u vlasništvu, partneri se ne trude razumjeti ga. Kad projekcija padne, tada možemo ugledati stvarnog, zasebnog čovjeka što je bolan proces, ali jedini put. Znanost čini istu stvar sa svojim objektima, ona projicira hladnu, pomovno kompliciranu sliku i onda tu sliku proglašava cjelokupnom stvarnošću.
Praksa nije intelektualna vježba već aktivni dijalog s zmajem, sa silama nesvjesnog. Nietzscheova volja za moć, koja se maskira kao volja za istinom, upravo je zmaj na djelu, koji želi sve progutati i podvrgnuti svjetlu ega. Istina nije nešto što se posjeduje, istina je nešto što se živi i što često posjeduje nas u nutrinama naše duše.
Stoga je misticizam sa svojim specifičnim jezikom nepravedno marginaliziran i zanemaren jer u rasuđivanju koristi simbole i jezik nesvjesnog. U racionalnom zaključivanju nema mjesta za izreku “blaženi siromašni duhom” jer takva rečenica uništava spomenuti način zaključivanja. Takva izreka je poput koana i zadatak joj je razbiti okove racionalnog uma, dovesti ga do apsurda da bi se otvorio prostor za transcendentno iskustvo. Upravo je takva zagonetka za mistike bila ono što ih je inspiriralo da otkriju značenje arhaičnog jezika, koji je znanost naivno zaobišla upuštajući se u igru teza i antiteza, isključujući mitove i vjerovanja koja je čovjek u to vrijeme njegovao. Na primjer, mistik ne odustaje od nelogičnosti koju nalazimo u simbolima jer je nelogičnost ono što nismo transcendirali poput dobra i zla, čega je misticizam pun. Zato poznavanje istočnih religija i filozofija pomaže našem intelektu i intuiciji da donekle razumiju te stvari. Misticizam nije marginaliziran jer je inferioran marginaliziran je upravo zato što je opasan za diktaturu ega i njegovu potrebu za kontrolom.
Kao što znamo, to je zapadnjački način skrivanja vlastitog srca pod plaštom takozvanog znanstvenog znanja. S jedne strane, zato što se zapadnjak boji znakova živog sudjelovanja, a s druge strane, zato što bi razumijevanje tuđeg duha popraćeno osjećajima moglo dovesti do iskustva koje bi se moralo shvatiti ozbiljno. Znanost mora služiti; ona griješi kada uzurpira prijestolje u smislu otkrivanja duhovnog. Ono što nas razvija jest nelogičnost simbola ili nelogičnost odnosa. Kada partner kaže volim te, ne znamo što je logično, ali osjećamo ljubav. Učenje voljeti usprkos životu najveći je doseg ljudskog razvoja.
Nikola Žuvela
