Ciljevi zapadnjaka su uglavnom materijalni, a mi u svojim životima vidimo samo najbrži put koji vodi do ostvarenja tog sna, bez obzira na cijenu. Djeca su sklona nasilju u školi jer im se taj cilj usađuje kroz obrazovni sustav kao jedini pogled na svijet, ali stalnim lomljenjem karaktera i pritiskom društva, taj otpor na kraju  slome pojedinca, djeca se pokušavaju povezati s mističnim Ja iz djetinjstva na loš način putem narkotika u adolescenciji. Starije osobe, u nedostatku tog mističnog Ja, obolijevaju u drugom dijelu života, a kroz bolesti se povezuju s nesvjesnim, kako bi se kroz zdravu prehranu i život ponovno povezali s prirodom. Kako su Fromm i Jung zaključili, nakon 50 godina prakse većina ljudi dolazi na terapiju jer pati od nedostatka smisla ili spomenutog Ja.

Obrazovni sustav nas usmjerava na pravila koja uključuju poslušnost autoritetu, naporan rad i suradnju. Izvorna misao cijeni se samo u hijerarhijskoj organizaciji u kojoj smo obrazovani. Na primjer, možemo prihvatiti Jungovu psihoterapiju, ali ako tome dodamo da se bavio astrologijom, istočnjačkom filozofijom, to mišljenje nema težinu, ne mogu premostiti obrazovno-kulturnu barijeru jer bi to značilo individualnost i napuštanje društvenih pravila. S druge strane, kada kažemo da je Nikola Tesla razgovarao s pticama ili da je komunicirao s duhovnim bićima, velika većina na to gleda s knedlom u grlu, gdje počinje etiketiranje da je poremećena osoba. Međutim, svaka osoba koja napreduje ne mari za mišljenje drugih, okrenula se aktualizaciji tog Jastva, a to neminovno donosi mističnu dimenziju potpuno suprotnu onome što društvo voli i želi.

Budući da je teško misliti i interpretirati vlastita iskustva, mišljenje kod ljudi ne postoji, postoje samo usvojeni obrazovni hijerarhijski postulati izvan kojih čovječanstvo ne razmišlja. Oni nas uče da radimo ono što nam se kaže, a kada prođe neko vrijeme, onda nam je dopušteno i izdavati naredbe, ali unutar hijerarhije. Definirani smo uspjehom. Možete reći: „Imam lijep i skladan brak“, ali nitko vam to neće priznati. Reda radi, ljudi kažu da je lijepo imati dobru vezu, ali uspjeh, to je ono što ljudima najviše vlada, to je droga našeg društva.
Zato ne čudi da nas se u djetinjstvu potiče na dobro učenje i da svaki završetak određene razine obrazovanja shvaćamo kao prijeko potreban korak prema ugodnom životu, koji opet ne može biti ugodan ako nema uspjeha. Uspjeh se nameće i muškarcima i ženama.
Postoje nepisana pravila: slijedite upute, ugađajte drugima, pokoravajte se pravilima i bit ćete sretni i uspješni. Usput možete otkriti puno ljudi koji su nesretni jer kada se ciljevi ispune, ostaje praznina i neispunjenost.
Muškarcima, kada postignu taj cilj, često nedostaje neispunjenost u seksualnom aspektu jer su na putu do cilja bili prisiljeni postići „trofej“, osvojiti privlačnu ženu, a u tom osvajanju su im osjećaji bili uskraćeni jer su morali postići samo taj cilj. U četrdesetima (kako Fromm i Jung kažu da nema smisla) okreću se izvanbračnim vezama i kupovini. Novim automobilima u kojima traže svoju buntovnu mladost i potisnuto mistično ja. Zašto potraga za ženama? Jer je iz snova ili mitoloških tekstova poznato da je žena veza s duhovnim i mističnim, a u ovom slučaju muškarac više ne može vidjeti mistično u sebi, a žena ili zaljubljivanje ga samo podsjećaju na to. S druge strane, u mladoj dobi žene znaju da je ljepota i put do moći, a najmanje ljudi razmišljaju o tome jesu li zadovoljne tim “svetim ciljevima”. Iskakanje iz tog vlaka u kojem se ljudi okreću putovanjima ili eksperimentalnim seksualnim iskustvima, eksperimentiranju s drogama zapravo je aktiviranje arhetipa transcendencije (spomenute želje za Jastvom, želje čovjeka da ide dalje od utabanog puta i pobjegne od zadane rutine.
Mnogi buntovnici na kraju prihvaćaju utabani put jer nisu izdržali u svojim stavovima i nisu na kraju razvili svoju misao i individualnost te prihvatili da je biti drugačiji zapravo jedini način da okončamo svoje postojanje. Biti drugačiji ne znači biti tetoviran, ići na jogu ili biti ekološki osviješten, vegetarijanac ili zagovarati legalizaciju marihuane. Sve su to načini na koje se krije arhetip djeteta koje bira ulogu spašavanja planeta, a zapravo se iza te maske krije sebičan i nezreo ego. Međutim, sve je to put našeg odrastanja, u kojem nam pomaže arhetip transcendencije i želja za spajanjem s višim. Ne možemo izbjeći faze odrastanja. Naš put nije ravan, točnije naš put se sastoji od igre i skretanja s ravnog puta; gdje se oslanjamo na slučajnost, nadu, intuiciju i otvorenost za iznenađenja. Mnogi koji se ne okrenu tom aspektu svoje prirode polako umiru, gube volju za životom i na kraju gube snagu za život.

Nikola Žuvela