Prema orfičkom shvaćanju nastanka svijeta, Noć i praznina bili su na početku svijeta. Noć uništava jaje iz kojeg izlazi ljubav dok se Zemlja i Nebo i tako se formiraju od polovica razbijene ljuske. Kod Hesioda je prvo stvoren Kaos, zatim širokogrla Zemlja i trajno sjedište besmrtnika, zatim mračni Tartar i Eros, najljepši među svim besmrtnim bogovima. Najčešće se pojavljuje kao dijete ili golokrili mladić. Činjenica da je Ljubav dijete simbolizira vječnu mladost svake ljubavi, ali i neodgovornost. Ljubav se igra s ljudima, lovi ih i zasljepljuje. Ljubav ostaje bog koji osigurava ne samo kontinuitet vrste već i unutarnju koheziju svemira.
Ono što je najvažnije za ljubav, a što mnogi ne razumiju, jest da ljubav dolazi iz suprotnosti, odnosno da je ona jedinstvo suprotnosti. To je temeljni instinkt bića i pokreće cijelo naše postojanje prema ostvarenju. Ona je čin. Postiže se samo u kontaktu s drugim. To je niz materijalnih, osjetilnih i duhovnih razmjena. Svi mitovi koje promatramo sadrže sukob između muškog i ženskog, dobra i zla, anđela i demona, visokog i niskog, pa čak i trenutni sukob između čuvara i robova. Ljubav teži prevladavanju antagonizama i integrira različite sile u jedinstvo. S kozmičkog gledišta, eksplozija jednog velikog bića stvorila je više bića, a ljubav je sila koja upravlja povratkom jedinstvu. Libido, chi ili prana prosvjetljuje se u svijesti, što postaje duhovna snaga moralnog i mističnog napretka. Ljubav je potraga za sjedinjenjem koja omogućuje ostvarenje ujedinjenih suprotnosti. Stoga, bit je ljubavi između muškarca i žene sjedinjenje četri elemenata. Vatra i zrak pripadaju muškarcu, te zemlja i voda pripadaju ženi. Ako je ljubav izopačena, ako se pretvori u ljubomoru, posesivnost i varanje, postaje princip razdvajanja i smrti. Takav princip uništava vrijednosti drugoga u pokušaju da egoistično podredi drugu stranu, a takve ljubavi vladaju našom civilizacijom.
Ljubav nas obogaćuje velikodušnim davanjem koje svakog od nas čini nečim višim. Nemoguće je ne imati ljubavi jer bi to značilo da jedan od četiri elementa nije integriran. Svaka osoba ima jednu dominantnu funkciju, a njoj suprotna poput mišljenja naspram osjećaja često je inferiorna ili potisnuta. Jung u procesu individuacije ili postajanja cjelovitim kao ujedinjenje svih četiri funkcije predstavlja ljubav prema sebi u smislu prihvaćanja cjeline vlastite psihe. Ljubav nije samo spoj muškog i ženskog, vatre i vode, nego i akt svjesnog ujedinjenja cijelog bića, unutarnjeg i vanjskog, racionalnog i iracionalnog, materijalnog i duhovnog. Bez toga, ljubav ostaje nesavršen odraz naših rascjepkanih strasti i predodžbi u kojoj se utapa Zapad, površni odnosi bez sadržaja. Ljubav nije samo jaje iz Noći ili Eros iz Kaosa. Ljubav je sol u moru, val koji se lomi o stijene,
to je ruka ljubavnik koja poznaje drugu ruku u mraku.
Nikola Žuvela
