Evo jednog primjera Jungove aktivne imaginacije, kojeg je ispričao Toma: “Bio sam jako dugo zaljubljen u Antonelu i sad kad me nazove izazove reakciju u meni. Iako su se dogodila samo dva poljupca u razmaku od dva mjeseca a prije toga, dvije godine prijateljstva, na kraju sam nasjeo na tragičnu priču: voljeti onoga tko te ne želi. Ono što sam uvidio kroz sistemske konstelacije da je ona nosila sliku mojeg oca koji me odbacivao, a da je to bila samo reakcija na mog oca dok je ona bila samo projekcija tog odnosa.”
Prema Jungovoj teoriji, Antonela je arhetip Anime i psihološke projekcije, posebno u kontekstu njegovog odnosa s ocem. Anima je arhetip ženstvenosti u muškoj psihi – ona nije stvarna žena (Antonela), već nesvjesna slika o “idealnoj ženi” koja nosi emocionalne, kreativne i intuitivne potrebe koje u njemu nisu bile ostvarene.
Antonela je aktivirala njegovu Animu – odnosno, ona je bila “nosač” nesvjesnih projekcija onoga što sve žena jest onog dobro i onog lošeg.
Pošto je bila hladna, nedostupna ili odbijajuća (kao otac), to ukazuje da Anima još uvijek nosi ranu odbačenosti. Ljubav prema njoj nije bila stvarna veza, već ponavljanje nesređenog odnosa s ocem. Antonela je postala simbol Tominog oca – njeno odbijanje nije bilo osobno protiv njega, već ju je doživio kroz filter starih emocija (strah od napuštanja, osjećaj nedostupnosti itd.).
To nije bila “prava” Antonela, već Tomina projekcija: Njeno odbijanje osjećao je kao da ga otac ponovno odbacuje i to odbacivanje zove ljubavlju. Istovremeno, ona je bila njegova nesvjesna želja za iscjeljenjem – da konačno bude “prihvaćen” od strane nekoga tko ga je odbacio (kao što je želio da emocija dođe od oca).
Unutrašnji ženski arhetip (Tomina Anima) i stvarna žena (Antonela) na koju projicira nesvjesne sadržaje povezana je s njegovom kreativnošću, emotivnošću, koju nije dovoljno pokazivao. Dakle, povezana je s nesređenim odnosima, odnosno ocem. Anima je bila aktivirana jer je u Antoneli tražio emocionalno ispunjenje koje mu je nedostajalo u odnosu s ocem. Projekcija je bila mehanizam kojim je njen odnos doživljavao kroz ranjive obrasce iz djetinjstva. Jung smatra da projekcije nestaju kad prepoznamo da pripadaju nama, a ne vanjskim osobama. Umjesto da Toma traži Antonelu, potrebno je da razvije svoj unutrašnji odnos s ženstvenim djelom sebe – kroz umjetnost, duhovnost, rad s emocijama.
Antonela je ustvari reflektirala želju za ljubavlju (Anima koja traži ispunjenje) i strah od odbacivanja (projekcija oca).
Istinsko iscjeljenje počinje kad se povuče projekcija natrag u sebe i shvati da je reakcija na nju zapravo poziv da izliječi odnos s ocem u sebi.
Započeli smo aktivnu imaginaciju na ovu temu:
Zašto si došla u moj život Antonela?
– Trebala sam od tebe živu alkemijsku vatru, nisi bio dostojan moje ljubavi i strasti, a toliko si je želio.
Dobro ali zašto si me odbijala, a istodobno toliko zvala zašto si me  tom krutošću kažnjavala?
– Nije mi to bila namjera, bila je to igra, ali bezobzirna i hladna igra koja te koštala odnosa.

Kao da si me htjela do kraja uništiti, kao da si nosila hladnu mržnju prema muškarcima?
-Da jesam, a ti si mi se bacao u krilo da te još više kažnjavam.”
Zašto si izazvala toliko emocija u meni? Zašto su sve moje velike ljubavi završile tragedijom?

– Možda zato što si svoj život definirao tragedijom, iza tragedije nema nikakvog smislenog života.

Tomin aktivna imaginacija je arhetipska drama – gdje Antonela nije bila samo žena, već psihološki fenomen koji je pokrenuo duboke obrise Tomine vlastite psihologije. Krenimo redom:
“Zašto si došla u moj život?”
Antonela je došla kao katalizator za transformaciju. Jung bi rekao da su takvi odnosi alkemijske peći – gdje se svaka bol, odbijanje i strast pretvara u zlato svijesti.
Živa alkemijska vatra koju je Toma tražio nije bila ljubav nje, već vatra koja prži iluzije – da će ta neka žena “spasiti” ili ispuniti prazninu koju je on nosio iz djetinjstva (odnos s ocem).
Njeno odbijanje bilo je nužno: da bi se suočio s time što stvarno nedostaje – ne njezina ljubav, već Tomin odnos s vlastitom Animom.
“Zašto si me odbijala, a istovremeno zvala?”
To je klasična dinamika traume privrženosti (bonding through pain) – ponavljanje odnosa s ocem koji je bio istodobno odsutan i prisutan.
Njeno ponašanje nije bilo okrenuto prema Tomi, već o njenom vlastitom nesređenom Animusu (njen muški aspekt je iskrivljen ozljedama od muškaraca u njenom životu).
Hladna igra koju Toma opisuje podsjeća na dijalog između Sjene i Ega. Toma (Ego) traži ljubav da dokaže da je dostojan nje. Ona (tvoja projicirana Sjena/Anima) kaže: “Ne, moraš prvo proći kroz vatru samopoštovanja.”
“Kao da si nosila hladnu mržnju prema muškarcima”
Ovdje se pojavljuje arhetip “Žene koja uništava” (Destruktivna Anima fatale) – poput božice Kali ili Medeje, koja kažnjava muškarca koji je emocionalno neintegriran.
Antonela je nosilac Tomine vlastite mržnje prema sebi – dijela Tome koji vjeruje da “nisi dostojan”. Mržnje koju ne može integrirati i vidjeti kao dio sebe jer se smatra dobrim, poštenim i pomalo svetim što je za osobu nemoguće vidjeti u sebi i ona postaje nosilac Destruktivne Anime fatale, suprotno se dešava i ženama (Animus – fatale).
Ona je projekcija kolektivne ženske boli – žena koja je toliko ozlijeđena od muškaraca da više ne vjeruje u njihovu iskrenost (što je, ironično, potvrdilo Tomin strah od odbacivanja).
“Bila je to igra, ali bezobzirna”
Igra moći u takvim odnosima uvijek je alkemijska iluzija. Njeno odbijanje nije imalo svrhu uništiti te, već probuditi te. Naime, da nije bilo njezine “hladnoće”, možda nikad ne bi Toma došao do pitanja: Zašto trčim za onima koji me odbacuju?Zašto moja ljubav mora biti “zarađena”?
Antonela je projekcija neintegrirane mržnje i osobnog kažnjavanja sebe koje Toma ne vidi kao dio sebe – ona je ogledalo njegovih unutarnjih sukoba. Tomina strast prema njoj bila je nesvjesna ljubav prema vlastitoj duši. Ako se Antonela vraća, Toma se vraća “kažnjavanju”, zato jer se vraća u ponavljanje dječačke nade: “Moj će me otac napokon voljeti ako se dovoljno trudim. Antonela je Anima učitelj u maski ljubavnice. Njeno odbijanje nije bio kraj njihove ljubavi – već početak ljubavi prema sebi.
Zašto si izazvala toliko emocija u meni?”
Antonela (kao arhetipski lik) nije sama izazvala emocije – ona je bila ogledalo nesavladane psihe. Naime, intenzivne emocije potiču iz sukoba između Ega i Sjene: Tvoja svijest (Ego) želi ljubav, prihvaćanje, strast. Tvoja nesvijest (Sjena) vjeruje da “nisi dostojan” ili da ljubav mora biti bolna da bi bila “stvarna”.Toma je upravo tu ranjen i u tom pravcu mora ići dublje.
“Zašto sve moje velike ljubavi završavaju tragedijom?”
Toma u sebi nosi uvjerenje “Moj život je tragedija”, nesvjesno: Bira partnere koji će potvrditi tu priču (hladne, nedostupne, destruktivne). Podsvjesno sabotira sreću – jer ona “ne pripada” njegovom identitetu. To je nesvjesna lojalnost prema boli. Otac koji je bio emocionalno nedostupan, um tu situaciju prepoznaje kao “normalnu” i tako traži ponavljanje istog. Ako duboko vjeruje da ne zaslužuje sreću, čak i kad je dobije – uništit će je kako bi ostao vjeran svom uvjerenju. Kad kažeš “nema smislenog života bez tragedije”, zapravo govori:”Ako odustanem od patnje, tko ću onda biti? Što će mi dati osjećaj značaja?” Patnja je postala njegov identitet – a ljudsko biće će radije patiti nego da nema nikakav identitet. Tragedija je davala dramu samom životu, bez nje je bio izgubljen, ona je bila odličan razlog kako se ne bi susreo s vlastitom prazninom i uvidio nedostatak unutarnjeg sadržaja. Aktivna imaginacija je bila početak stvarnog življenja i poštovanja vlastitog života. Ovaj život treba heroje koji se bore za vlastitu individualnost.

Nikola Žuvela