Psihoterapija i praksa joge dijele mnoge iste ciljeve, poput promicanja zdravlja i stvaranja kognitivnih i emocionalnih promjena. Kako bi ispunili te ciljeve, svaki od njih promiče introspekciju, samosvijest, samoprihvaćanje i odnos sa svijetom. Međutim, postoje važne razlike u ta dva pristupa. Najviše u shvaćanju blagostanja i patnje. Joga predstavlja potpuno napuštanje svijeta i kraj patnje, dok psihoterapija ne zahtijeva prekid s ovim životom. Govori o nastavku života u svijetu u kojem čovjek treba prihvatiti patnju kao dio svakodnevnog iskustva života. Također, psihoterapija nije ciljno orijentirana, osim Jungove psihoterapije koja ima isti cilj kao joga. Patanjdjali u Yoga Sutrama kaže da čovjek može doći do vrhunskog iskustva i proučavanjem snova, dok je Jung rekao da će Zapad dosegnuti svoju yogu aludirajući upravo na snove i poruke koje dolaze iz dubine nutrine.
Psihoterapija je usmjerena na promicanje zdravlja, ublažavanje simptoma onoga što nas muči i stvaranje veće povezanosti sa sobom, drugima i prirodom. Nasuprot tome, praksa joge promiče iskustvo jedinstva i spoznaju univerzalne, nedualne svijesti (samadhi) i iskustvo blaženstva (ananda).
Zapadna psihološka teorija sugerira da naše nevolje proizlaze iz kombinacije genetskih predispozicija, životnog iskustva,
stres, kognitivne navike i navike ponašanja te roditelji. Nasuprot tome, joga smatra da je patnja stvorena neznanjem koje stvara ahamkaru ili ego koji pogrešno percipira stvarnost. Točnije, Patnjdjali govori o vasanama ili arhetipovima koji stvaraju projekcije ega.
Psihoterapija pretpostavlja da će povećana svjesnost dovesti do zdrave samoanalize i promjene.
Svaki od osam dijelova joge vodi do povećane svijesti. Kroz jamu ograničenja promičem etičko ponašanje i
niyama, zdrava prehrana, post čisti tijelo ili osjetila kako bi jasnije vidjeli stvarnost. Asane pripremaju fiziologiju za meditaciju, pranayame pročišćava eteričnu razinu i pripremaju duh i tijelo za koncentraciju ili dharanu, što stvara mogućnost ulaska u dyanu ili meditaciju u kojoj misli potpuno nestaju i u čovjeku se stvara stanje kozmičke svijesti, a na dubljoj razini kratkotrajni samadhi u kojem nestaje disanje kao fizička manifestacija. Ovo stanje se može postići dugim meditacijama, odnosno obični ljudi ga mogu postići kao kratkotrajno iskustvo. Klasična psihoterapija ne poznaje ovo iskustvo i to je stanje koje ostaje zagonetno za veliku većinu populacije, ali ovo stanje je stvarno i proizvodi theta valove na EEG-u koje većina ljudi ne može postići, osim jako rijetko u snu.
Prema praktičarima joge, tehnike meditacije postupno proširuju sposobnost uma za objektivno promatranje, nadilazeća ograničenja stvaranjem introspekcije. Klasična zapadnjačka psihologija negira ovo stanje, osim Junga koji ovo stanje smatra vrhuncem ljudske spoznaje. Česta kritika zapadnjačke psihoterapije od strane praktičara joge je da je zapadna psihologija ograničila svoje istraživanje na teoriju razina svijesti. Ona je kao dogmu isključila dokaze koje pokazuju mnoga istraživanja i zato je današnja klasična psihologija i psihoterapija nazadovala. Može pomoći samo u rasvjetljavanju osnovnih problema, dok se ostala stanja svijesti ne mogu razumjeti. Ipak, mnogi praktičari na Istoku kao i na Zapadu nemaju rezultata jer nisu riješili primarne emocionalne probleme koje psihoterapija rješava. Točnije, mnogi ljudi u duhovnosti nisu riješili ovu razinu problema. Zato imamo toliko ljudi koji se bave duhovnošću i ne postižu prave rezultate jer ne shvaćaju da je rješavanje narcisoidne razine razvoja najvažnije za daljnji razvoj svijesti. Nakon što je upoznao Kundalini Yogu, Jung je rekao da se zapadnjaci moraju paziti ovog problema koji brzo dovodi ljude u psihotična stanja jer svijest razvija obrambene sustave kako bi se zaštitila od naglog ulaska brojnih nesvjesnih sadržaja izazvanih ovom progresivnom tehnikom. Promjena ponašanja jedan je od središnjih ciljeva psihoterapije. Mnogi klijenti traže terapiju kako bi promijenili ponašanja koja im uzrokuju nelagodu. Kada se klijent suočava sa samozavaravanjem opasnim po život, pomoć na početku terapije mora se usredotočiti na promicanje sigurnosti. Kada klijent nije opasan ni za sebe ni za druge, terapija će mu u jednom trenutku pomoći da shvati zašto se ponaša nezdravo ili nezadovoljavajuće. Određene psihoterapijske metode naglašavaju izgradnju vještina, kao što su komunikacijske vještine, socijalne vještine i roditeljske vještine.
Psihoterapeuti koriste razne tehnike. Od slobodnih asocijacija, tumačenja snova, razvijanja tehnika poput progresivne relaksacije, slikanja, umjetnosti i dr.
Psihologija joge također priznaje da su pozitivne ili negativne navike, bilo mentalne, fizičke ili energetske, zapravo uzrok problema. Na primjer, ona govori o samskarama – impresijama kao iskustvima iz prošlosti koja stvaraju loše ponašanje i pogrešne predodžbe. Joga i meditacija služe za preoblikovanje tih navika.
Mnogi psihoterapijski pristupi usmjereni su na stvaranje drugačijeg stava prema istom problemu pomažući ljudima da razmišljaju drugačije. Zapravo, to je obuka pojedinca kako se nositi s uznemirujućim emocijama od kojih je osoba prethodno bježala. Emocije i osjećaji također mogu biti utjelovljeni u tjelesnim iskustvima. Klijenti mogu biti blokirani ili se bore sa snažnim fizičkim reakcijama i sjećanjima, poput onih potaknutih traumom. Psihoterapija nas uči kako se osjećati ugodno i prihvatiti svoje tijelo i emocije. Različite psihoterapijske orijentacije stavljaju različite stupnjeve naglaska i važnosti na odnos. Sve psihoterapije moraju prepoznati važnost odnosa klijent-terapeut. Nadalje, najsuvremeniji psihoterapijski pristupi prepoznaju povezanost duha i tijela, kao i povezanost misli, emocija i ponašanja.
Jogu, kao praksu, možemo promatrati kao filozofiju i praksu o odnosu prema sebi. Pojedinac razvija osjećaj unutarnje povezanosti i odnosa s drugim ljudima. Promatrajući te unutarnje veze, razvija se bolje razumijevanje sebe, drugih i odnosa. Joga ne promiče samo iskustvo u kojem su sva bića međusobno povezana, već i postizanje krajnjeg iskustva izravne spoznaje Jastva.
Psihoterapija i joga potiču introspekciju i samosvijest na različite načine, a kombinacija obje prakse može poboljšati unutarnje stanje ispunjenosti. Oba pristupa potiču promjenu života i navika kojima postižemo kognitivne i emocionalne promjene. Joga i psihoterapija usmjerene su na promicanje značenja i iskustva odnosa. Ipak, kao što je rečeno, joga ide dalje, ali ni joga bez prethodnog rješavanja vezanosti za roditelje ne može postići nikakav razvoj. Stoga, je za svaki duhovni rast potrebno pročišćavanje odnosa jer tek tada može započeti razvoj osobnosti.

Nikola Žuvela