Današnja situacija vrlo dobro odražava prastari obrazac u kojem se stvarnost očituje kroz ekonomsku krizu i državu kao spasitelja, a žrtva je narod.
Ljudi su uvijek vapili za Spasiteljem. Ekonomska kriza koja dolazi je kao naručena, a država je spasiteljica koja daje čarobni napitak ili kreditno zaduženje kako bi se pokrili troškovi nastali krizom. Zaključno, tko se ovom modelu može suprotstaviti u stvarnosti, osim kralja Edipa u Sofoklovoj tragediji, koji shvaća da je ovaj model nestvaran, a to je model PREVIŠE BRIGE PODSVJESNO ZNAČI BRIGU. Iz tog modela proizlazi: BUDI ODGOVORAN, što zapravo podsvjesno znači da sam neodgovoran. To je pristup koji roditelji često imaju prema svojoj djeci, ističući svoje brige i prenoseći djetetu važnost obrazovanja, što u stvarnosti proizvodi nesposobnu osobu.
Spomenuti problem možemo primijeniti na obitelj. Dijete je gotovo uzrok problema, žena se ne snalazi u braku i shvaća da partner nije projekcija nego osoba s manama, a muž više nema pažnju žene i ne može shvatiti da je oženjen i da mu se uloga promijenila. Javlja se osjećaj ljutnje jer je dijete došlo na svijet, smanjuju se izlasci kao i obraćanje pažnje jedno na drugo. Polako ali sigurno počinje rat jer ne mogu prihvatiti stvarnost, a to je prva faza u kojoj brakovi pucaju. Druga faza je kada žena vidi da Eros ili muškarac nije bog. U ovoj fazi žena se želi razvesti ili se utapa u prevelikoj brizi za dijete. Tada se stvara kapital za brigu o djeci, a ona muškarcu govori kako se loše brine o djetetu i kako zanemaruje obitelj. U društvu partner dobiva znak neodgovornosti i bit će mu vrlo teško bilo što dokazati jer ga prati stereotip neodgovornog muškarca koji je društvo usvojilo.
Primjerice, mnoge poznate osobe sudjeluju u humanitarnim akcijama, što im pomaže u pridobijanju pozornosti drugih ili prikupljanju emotivnog kapitala – humane osobe. Stereotip je važan jer ga ne možete dobiti kroz misli i inteligenciju, jer takva osoba ne dobiva pozornost društva. Društvo je samo po sebi sterilno i teži prosječnosti, ne zanima ga razvoj.
Film Gone Girl govori upravo o tom problemu gdje se javnost okreće protiv supruga, a kasnije se doznaje da je žena inscenirala svoju smrt. Tada je javnost na njegovoj strani, a zapravo film pokazuje da ljude ne zanimaju pravi razlozi problema, već uživanje u traženju krivca. Supružnici često koriste moralno osuđivanje kako bi ocrnili svog partnera.
Evo primjera spomenutog društvenog obrasca. Djetetu je dijagnosticirana disleksija, majka kaže mužu da treba dati novac za logopeda, on joj kaže da je dijagnoza posljedica, a uzrok djetetov bijeg iz brutalne škole i isisavanje svih djetinjarija iz nje. Dijete će razviti neki drugi poremećaj kada nauči tehniku kako se nositi s disleksijom. Dijete će ponovno razviti svoj obrambeni sustav. Majka kaže: Ti si neodgovoran, ne brineš za svoje dijete, to je dijagnoza. U ovoj situaciji na njezinoj je strani podrška cijelog društva, a zapravo na dubljoj razini iskazuje nezadovoljstvo svojim partnerom jer više nema svoje ciljeve i potpuno je okupirana djetetom. Ona je arhetip Demetre ili majke koja je opsjednuta svojom djecom. Nedavno mi je jedan poznanik profesor u srednjoj školi rekao da ga majke često optužuju i govore da njihova djeca zaslužuju bolje ocjene, ocrnjuju ga i šalju mu non-stop inspekcije.
Ovo su vrlo česti primjeri gdje mnoge učitelje roditelji prijavljuju inspekciji. Često pojedini profesori popuštaju i smanjuju kriterije jer inspekcije postaju uzastopne zbog neodraslih roditelja koji ne mogu prihvatiti da im dijete nije uspješno, a to je projekcija vlastitog neuspjeha. Kakav je to znak da je društvo odbacilo vrijednost znanja i projiciranja osobnog nezadovljstva kao bezgraničnog kruga razočarenja.
U primjeru s disleksijom, otac postaje nevažan, etiketa da ne brine o djetetu, iako brine o svim režijama, otplačuje kredit, brine o obiteljskom autu, plaća hranu i sve potrepštine. Iako dijete pokazuje različitost ili otpor u disleksiji, smatra se bolešću. Bolesno je društvo koje stalno stigmatizira djecu od malih nogu, a svi oni koji imaju slabije ocjene zapravo postaju problematični. Riječ je o vrlo dubokim obrascima projekcijama u kojima je strah nadomjestak za nepostojanje sadržaja samog odnosa, ali i odnosa s djetetom. Kada sam radio s parovima u kojima je partner varao partnera, prisutan je arhetip isključivosti nemogućnost slušanja.
Velika većina problema koje imamo u životu funkcionira na taj način, nebitno je od čega dijete bježi i zašto postoji problem. Disleksija ili psiha pokazuje da je ovo dijete nerazvijeno za neke oblike učenja, a da u drugim funkcijama svijesti pokazuje puno veće znanje od druge djece. Recimo, u srednjoj školi sam kao profesor imao djecu s jačim oblicima disleksije, potpuno suprotno odgojiteljskom uvjerenju, takva su djeca puno inteligentnije razmišljala od ostalih vršnjaka. Sustav nas uči da se dijete prilagođava njemu, talent za nešto drugo je nebitan i to je sustav isključivanja, odnosno sustav se zadovolja formom. Mnogi u obrazovanju slijede sustav samo zato što roditelji nemaju nikakav unutarnji sadržaj, a budući da velika većina misli da je to u redu, onda imamo takav sustav obrazovanja.
Ako se vratimo na početak članka, kada nemate svoj sadržaj, netko drugi ga popunjava, a osjećaj krivnje stvara vam netko drugi jer ste nesposobni donositi odluke i živjeti samostalnim životom. Evo psihoterapijskog primjera kako se slijedi forma u kojoj princip beskrupuloznog poučavanja djeteta pravilima društva postaje opsesija i kako to završava. Jedna je majka toliko terorizirala svog sina da se dijete popelo na brdo u parku. Njegov unutarnji daimon mu je rekao da skoči i on je skočio, ozlijedio glavu i završio u bolnici. Glavobolja je postala tajanstvena i on je dugo ostao u bolnici. Za to vrijeme majka je ostala trudna, a sin je ozdravio za godinu i pol. Sva majčina pažnja bila je usmjerena na drugo dijete, a on više nije osjećao toliki pritisak svoje majke. Tijekom terapije postao je svjestan svog unutarnjeg daimona, odnosno glasa koji je izgledao kao pad u smrt, ali zapravo je bio spasonosan jer je psiha često suprotna našoj logici. Inače, u mnogim mitovima pojavljuje se majka koja proždire u svoju djecu. Jung je rekao da je ova faza vrlo važna za dječake koji se moraju boriti za sebe, a unutarnji glas ili Ja pokazuje nelogičnosti i opasnost, pokazujući koliko je to zahtjevan zadatak za svakog pojedinca.
Nedavno je osoba imala san u kojem se društvo činilo kao komodo zmaj, a društvo je zapravo grabežljivac koji vreba.
Stoga se društvena pravila i država služe manipulativnim sredstvima koja, ukoliko se pojedinac ne odupre na adekvatan način, postaje žrtvom tog istog sustava. Autoritet je kao štednja, ako se ne boriš za neovisnost postaješ vojnik tog sustava gdje se obitelj prilagođava tim uvjerenjima ne dovodeći ih u pitanje. Previše brige je nebriga, previše odgovornosti je neodgovornost, bez otpora nema individualnosti.
Nikola Žuvela
