Zašto čovjek uživa u samokažnjavanju? Jer većina živi na razini razvoja koja pripada djetetu i još nije zakoračila u odraslu fazu razvoja.
Psihoterapija kaže da se čovjek razboli od narcisoidnog društva, te kroz terapiju nauči živjeti u njemu.
Navest ću nekoliko primjera da bude jasnije. Za nekoga je popularno reći da je materijalist, kultura samokažnjavanja te tjera da trošiš na gluposti i onda si prihvaćen, ali ako si novac uložio u znanje ili hobi od kojeg si uspio živjeti, postaješ isto tako materijalist. To je prihvatljiv obrazac, pogotovo na području cijelog Balkana, gdje vlada kmetski obrazac, žrtva je opšteprihvaćen obrazac. Zaključak je da je čovjek u modernoj civilizaciji prisiljen zarađivati, ali samokažnjavajuća kultura osuđuje inteligenciju i sposobnost, odbacujući najvažnije karike za stvaranje ravnopravnijeg društva. Takvi se pojedinci odvajaju jer znaju da ih kultura samokažnjavanja odbacuje jer se, eto, ne žale i probleme gledaju kroz izazov i učenje. Problemi nas čine inteligentnijima.
I država i društvo tjeraju čovjeka da živi kao žrtva i da pojedinac sam sebe kažnjava. Uzmimo samo obrazovanje. Mnogima država kaže da nam plaća školovanje, a poslije škole radiš dva sata zadaće s djecom nakon škole. Ne uče u školi djecu kako se zaštititi od mnogih modernih laži, od politike, od ekonomskih laži, opasnosti manipuliranja tehnologijom, važnije je obrazovati djecu u duhu u kojem je bitno u kojoj je godini Napoleon psihopat napravio masovne pokolje.
Žalosno je što je sustav izgrađen na narcisoidnosti i što je potrebno puno svijesti da se shvati obrazac kolektivne podrške samokažnjavanju. O narcizmu i psihopatologiji mobinga na poslu djeca ne uče u školi, o tome uče tek kada potraže psihološku pomoć.
Ako malo bolje pogledamo, obrazovni sustav nas ne uči kako biti slobodan, dok se pritom, nesvjesno podržava samokažnjavajući model ponašanja, posebice u vezama. Postoji plodno tlo programa samokažnjavanja u kojima parovi kažu volim te, a ne mogu shvatiti da je to samo projekcija društvenih očekivanja o tome što on ili ona moraju voljeti. Ona mora rađati, biti majka, lijepa, pametna, napredovati u karijeri, a on mora zarađivati, imati više od nje, po mogućnosti malo duhovnosti, biti inteligentan, pun manira i odličan ljubavnik. Ljudi se ubijaju očekivanjima i tihi glas očekivanja ubija vezu tako dolazi do raskida, nisu ispunili samokažnjavajuće ciljeve koje je postavilo društvo, a općenito ono što jesu, potiskuju.
Stari ljudi sami sebe optužuju da nisu ispunili te programe, ne žale što nisu razvili svoju individualnost.
Ljudi to ne rade namjerno, to je obrambeni stav, zaštita, jer žive na narcisoidnoj razini gdje roditelji i društvo svim silama štite postojeći sustav uvjerenja o samokažnjavanju. Psiha ionako usmjerava čovjeka na razvoj. Ovaj program samokažnjavanja, ljudi ga se drže što dokazuju istraživanja sociologije i psihoterapije. Dakle, interni neizrečeni zakoni kojih se prešutno drže, reguliraju kolektivni program odbacivanja spoznaje svojih kvaliteta i individualnosti.
Samokažnjavajući program uvijek traži oca ili vođu jer sebe ne želi vidjeti kao samosvjesno biće. Pred ovim programom stoji svaki par, o njemu ovisi hoće li razvoj ili vlastito uvjerenje u ono što velika većina radi i tako se ne upoznaje s pravim emocijama već s lažnim životom.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
