Jung kaže da je arhetip Spasitelja “inkarniran” u nama samima. To je arhetip cjelovitosti, nakon čega se “utjelovljuje” u egu. Kada se asimilira “arhetip Jastva”, osobni ego dobiva bogolik status, čovjek postaje bogočovjek ili prosvijetljen.
Iako je duhovna svijest porasla u odnosu na prošlost, duhovnost je neshvatljiva jer nama zapadnjacima treba intelektualna elaboracija u kojoj možemo dokazati ono duhovno i nedokučivo, a snovi su ti koji nam o tome govore i pokazuju realnost onoga što se govori.
Naime, svjesni ego ne može sadržavati cjelinu samog sebe i tek prihvaćanjem drugih dijelova sebe postajemo sposobni vidjeti stvarnost onakvom kakva jest.
Kako taj aspekt funkcionira u stvarnom životu? Jastvo ili arhetip Spasitelja šalje egu, s jedne strane, pomoć, ali i probleme kako bi mogao ispuniti svoju zadaću. Inače, naše Ja se najviše bavi temom opstanka i samosvijesti.
Jastvo je zabrinuto za čovjeka jer se ostvaruje kroz njega, zanima ga ego uglavnom kako mu ego može služiti u transformaciji božanstva. Jastvo ili Bog u čovjeku je usmjeren na sebe, kao što je i ego usmjeren na sebe. Zapravo, ego je svojevrsna replika Jastva ili, kako oni kažu, Imago Dei, slika Boga. I zato smo toliko fokusirani na sebe, oponašamo ono božansko u sebi.
Otpuštamo svoje ego stavove kada su poslužili svrsi. Saturn ili Sjena, kao tamni dio nas samih, odražava naše ponašanje, osobnost se na taj način oslobađa infantilnih veza, postižemo socijalnu prilagodbu i tada smo spremni okrenuti se Sebi. Jung to objašnjava kroz svoj san, kako je ubio heroja Siegfrieda iz zasjede, ubivši svog unutarnjeg heroja, tj. ego stav.
Razvijen ego spaja i pomiruje suprotnosti muškog i ženskog. Ego dovodi do sjedinjavanja suprotnosti i time otkriva Jastvo. To je krajnji cilj partnerskih odnosa ili ljudskog putovanja. No, to ne znači gašenje ega jer bi to bila potpuna smrt.
Kada je Jung, u svojim osamdesetima, razgovarao o procesu svijesti sa skupinom mladih psihijatara u svom domu, završio je razgovor iznenađujućim riječima: “A onda morate naučiti postati pristojno nesvjesni.”
Individualni ego je štala u kojoj je rođeno dijete Krist, kaže Edinger. Ovdje je važno vidjeti da smo rođeni u službi Sebe i da je sve usmjereno na ovaj samorazvoj. Često na konzultacijama upozoravam da će svakoj iluziji u odnosima doći kraj, jer svaka natalna karta kroz razdoblja pokazuje kraj i buđenje, tj. početak spomenutog procesa kojem se ljudi opiru kroz materijalizam, ovisnosti ili druge procese bijega. Dovodeći ga u red, Jastvo u nama to čini neumoljivo. Rijetki su ljudi koji poznaju te procese i ne mogu ni vjerovati da imaju Jastvo u psihi, poput nečeg novog u sebi koji živi usporedo s nama. Ljudi često vole jednodimenzionalnu stvarnost u kojoj postoji zli vrag ili vlada u kojoj se svijet tumači da smo žrtve i da ne možemo ništa. To je potpuna degradacija ljudske misli. Takve gluposti tvrde ljudi koji nikada ništa nisu iskusili iznutra i ne mogu razumjeti taj vrlo važan proces u nama samima, odnosno alkemiju emocija. Obično takvi ljudi imaju imitaciju odnosa jer im je emocionalna funkcija isključena. Jasstvo nas vodi u složeniju stvarnost i složenije emocije u kojima povezujemo i razumijemo tugu i ljubav, mržnju i sreću, a te emocije ne možemo razumjeti kroz spomenutu jednodimenzionalnu sliku stvarnosti.
Jung kaže: “Mi nismo ništa više od jaslica u kojima je Gospodin rođen.” Ta općepoznata predodžba da se ego mora nadvladati, prevladati, zajednička je Jungu, kršćanstvu, a posebno istočnjačkoj mudrosti, poput taoizma, koji je tu misao razvio do savršenstva. Problem je što mitologija i religijske priče žive u snovima i pojavljuju se većini čovječanstva, ali većina ih ne prepoznaje jer je izgubila vezu sa precima i svojim prirodnim korjenima. Nažalost, čovječanstvo bi htjelo izopćiti instinkte i mudrost povijesnog čovjeka. Na primjer, današnji mainstream koncept koji se koristi u duhovnosti je težnja pojedinca za sviješću, ali je ta misao već bila duboko ukorijenjena u svijesti  prijašnjih ljudi koji su tome težili kroz arhaične priče poput prispodoba o vinogradu Gospodnjem. U današnje doba ne koristimo taj termin, a Jung je tu ideju arhaičnosti definirao kroz poniznost pred čudom nesvjesnog kojem se trebamo diviti koliko je ispred naše svijesti.
Imamo princip Prometeja, koji sam spomenuo u prethodnim člancima, koji krade vatru jer mora pronaći svoju suprotnost ili patnju kako bi rastao. Tu patnju nalazimo i kod Joba. On spoznaje dvostruku Božju narav ili suprotnost koja mu je u tom trenutku zastrašujuća ili u Isusu koji predstavlja smrt ega i rađanje božanske prirode.
Ego je predstavljen kao heroj u oklopu ili vitez koji proživljava vlastitu patnju i dramu. U prijevodu predstavlja smrt ega zajednice i rađanje Jastva. Često se pojavljuje simbol koplja koje probada Isusa, odnosno kralja u bajkama. Bol donosi povećanje svijesti. Kako kontradiktorno i protivno svemu što smo naučili o životu i duhovnosti. Zato mnogi koji se bave duhovnošću nemaju rezultata, ne poznaju ovaj princip niti mit ili arhetipski govor, jer ono što nas mijenja iznutra donosi pravu promjenu izvana. Ego treba nešto naučiti iz svega što trpi. Kroz patnju je spoznao i osvijestio nesvjesne suprotnosti ili Jastvo koje se uz pomoć čovjeka pojavljuje kao Bogočovjek.
Iskrivljena duhovnost Zapada i Istoka ponajviše se bavila seksualnošću, kojom, ako vladaš, onda si duhovan. Uz pristojnost i simbolično davanje (karitativno davanje ili bhakti), to je zapravo ono što se od vas traži u duhovnosti. S druge strane, današnja duhovnost opsjednuta je kršćanstvom odnosno evanđeljem u prijevodu radosne vijesti, t.j. preplavljen je pozitivnim razmišljanjem iako je ta opasjednutost došla iz poganstva, akršćanstvo ju je preuzelo. Živimo još duboko u kršćanskim mitovima poput mita o sreći iako malo tko traži svoje unutarnje zadovoljstvo i teži vanjskim obilježjima sreće.

Dakle, ako razmišljam pozitivno i ako se bavim zakonom privlačnosti, odmah sam duhovan. To je uistinu degradacija čovjeka i njegovih mogućnosti, te ono što nam nesvjesno kroz snove želi reći, ali ne želimo prihvatiti.
U tradicionalnijem jungovskom shvaćanju, raspeće simbolizira poraz starog ili kraj takvog shvaćanja. To je smrt zastarjele kolektivne svijesti i naših društvenih običaja. Još uvijek živimo u jahvističkom uređenju Starog zavjeta u kojem postoji jedan gospodar i zajednica bez individualnosti. Ljudima je teško zamisliti da se nisu pomaknuli iz tog stanja i da su u takvom uređenju nepokorenog obrasca ponašanja, iako smatraju da su moderni i slobodni, ali u svom duhovnom uređenju su potpuna kopija države, medija što se vidi po vanjskim sadržajima ljudi i njihovih stremljenjima koja su kao u Crkvi, okrenuta poptuno hedonizmu. Tamo Bog kažnjava kad su ovce neposlušne, odnosno u ovom slučaju štap. To su biblijske slike ili ponašanja iako je vjerovanje suprotno, ali to je ljudima teret jer ne razumiju svoju mitološku povijest i da su ponašanja samo kopiranje povijesti.
Simbol raspela ili u bajkama ranjenog kralja poput Ribara govori o potrebi smrti starca, kolektiva i rađanju individualnosti ili bogočovjeka. Novi ili star put cjelovitosti gdje ego služi unutarnjem Jastvu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut