Odnosima upravljaju Anima i Animus, podsvjesni muškarac i žena koji se svađaju u odnosu. Nakon određenog vremena u vezi, žena Animus provocira muškarca stalnim “prigovaranjem”, sve dok ne izazove negativnu reakciju, koja je, kao je očekivana jer Animus kao argument prepoznaje samo snagu. Ako pogledamo mnoge odnose u kojima postoji nesvjesni Animus, onda možemo primijetiti ovo ponašanje kao svakodnevnu pojavu u odnosima. S druge strane, Anima u muškarcu, ako je nesvjesna, često kod žene izaziva ljubomoru ili česte promjene raspoloženja. Nakon niza proživljenih drama, partneri se rastaju, ali nakon nekog vremena ponovno ulaze u vezu i ponavljaju isti scenarij. Ego je prejak i uvjeren da je u pravu i da je sudbina umiješala svoje ruke u kraj veze.
Za Junga, “Anima je faktor od najveće važnosti u psihologiji čovjeka, kad god su emocije i utjecaji na djelu. Pojačava, preuveličava, falsificira, mitologizira sve emotivne odnose oba spola, rađa fantazije i spletke. Kada je Anima jaka, omekšava čovjekov karakter i čini ga osjetljivim, razdražljivim, neraspoloženim, ljubomornim, taštim i neprilagođenim. Osoba je tada u stanju “zadovoljstva” i širi nezadovoljstvo svuda oko sebe. „Muškarčeva je zadaća osloboditi se opčinjenosti Animom svoje majke.
Na primjer, ako muškarac ustraje u uvjerenju da su uzroci prekida njegove veze krivi sudbine, sredinom života Anima mu donosi pad vitalnosti, fleksibilnosti i ljudske dobrote. Rezultat je u pravilu preuranjena ukočenost, nacionalizam, fanatična jednostranost, tvrdoglavost, pedantnost ili umor, neodgovornost i na kraju djetinjastost sa sklonošću alkoholu. Ako žena ustraje na spomenutom uvjerenju da je ljubav stvar sreće, postaje sve više osuđujuća, ogovarajuća, kritizirajuća, razdražljiva i mačo žena. Muškarac i žena se na kraju života sve više zbližavaju sa svojom drugom polovicom.
Često žene prigovaraju sredovječnim muškarcima da se okreću mlađim ženama i tu pojavu tumače kao gubitak ljepote. Ovo je jedno od najjačih uvjerenja na Zapadu, međutim, radi se o tome da se žene sve više okreću Animusu, a ne Erosu i osjećajima i ta činjenica je nesvjesna pa je onda proširena kao virus u populaciji. One žene koje su se u drugom dijelu života okrenule Erosu nemaju problema s navedenom činjenicom, ali kolektivna uvjerenja su moćnija i ne vjerujem da ćemo ta uvjerenja promijeniti u skoroj budućnosti. S druge strane, muškarci u srednjim godinama ne mogu prevladati idealnu sliku majke i žene u srednjim godinama, suočavaju se sa životnom realnošću i bježe u negativnu Animu, vraćaju se u mladost u želji da budu mladi momci. Oblače se kao dječaci, neki kupuju motore, okreću se opijanju i zavođenju žena. Muškarci se danas ne iniciraju u muškarce, ne okreću se logosu, filozofiji, čitanju, umjetnosti, duhovnosti i psihologiji (Anima), već ostaju u svojoj negativnoj Animi (sindrom Petra Pana), pa kada kasnije u vezi sretnu ženu s jakim Animusom, često ne mogu prihvatiti takav odnos, a ponekad i ne pronađu Animu. Animus u žene se prvo pojavljuje kroz sigurnost u kojem je muškarac provajder, ako se ne osamostali ona ne može vidjeti u muškarcu osobu. Pošto većina muškaraca ne može dovoljno zaraditi, žena se lako vraća u u osjećaj da ju je muškarac iznevjerio u sigurnosti koju je očekivala i na taj način ona ne može vidjeti stvanrog partnera sve dok ne otkrije svog Animusa, svoju nezavinost i kreativnost pa tu vrijednost traži u muškarcu. Složit ćemo se ovakvi muškarci se ne traže i gurnuti su na marginu.
S obzirom da velika većina ne vidi ovu stvarnost, emocionalne jednodimenzionalne interpretacije stvarnosti doista su tako plitke i srednjovjekovne samo s materijalističkim predznakom. Recimo, netko je izvršio ubojstvo ili samoubojstvo, to je zbog gena. Koja budala bi vjerovala u to, osim Zapadnjaka.
Često Petar Panovski sindrom nalazimo u današnjoj glazbi koja je postala djetinjasta i lišena smisla i dubine. Pronaći glazbu s porukom koja znači nešto poput pjesme The Wall od Pink Floyda danas gotovo da ne postoji što znači da je umjetnost ispražnjena sadržaja i većina umjetnika ne vjeruje u sadržaj pa ga niti ne vidimo. Ljubav više nema poruku, postala je profana i jeftina, zato glazba u sebi nema pokretačku snagu, potisnuta je negdje duboko u nesvjesno.
Kad umjetnost ili Anima izgubi snagu nadahnuća, tada je čovjek izgubio svoju duhovnost. Glazba više nema moć te promjene, ne nadahnjuje čovjeka iracionalno i nesvjesno, tj. ljubav. Zaljubljenost koja ne prelazi u ljubav znači da su Anima i Animus zapravo demoni koji vladaju odnosima. Anima i Animus stoga postaju dominantni u negativnom obliku i postaju zastrašujući. Animus se pretvara u totalitarizam (desne stranke su agresivne, a lijeve postaju fašističke), a Anima se pretvara zbog potisnuća ljubavi u kolektivnu depresiju, neurozu i opojna sredstva. Opojna sredstva su ustvari želja za Animom ili duhovnošću, iracionalnošću. Kolektivni gubitak duhovnosti ili Anime predstavlja gubitak odnosa među ljudima i odnosa sa sobom i ta rupa u duši se traži danas da se začepi s mnogim opijatima i antidepresivima, točnije, 50 posto Eruopljana uzima neki opijat. Da su oni afirmirali Animu, ne bi sigurno živjeli u materijalističkom društvu. Potpuno su opsjednuti Animusom i zakonima, a poslušnost puka je znak totalitarizma. Mnogi pobjegnu u bajkovitu religiju. Na mnogim vjerskim skupovima na Istoku i Zapadu vidimo djecu koja žele ljubav i pokušavaju je pronaći u Bogu jer žele izbjeći ulazak u zečju rupu (Alisa u zemlji čudesa).
Ne možete pronaći ljubav bez razumijevanja misterija suprotnosti, koje su najdublji dio ljudske prirode. Oni pokreću ovaj svijet različitim tumačenjima ljubavi i zabluda. Od toksičnih ljubavi, prijevara, dugih veza, ekonomskih odnosa, do nekih novih pojava u vezama koje sam spomenuo u ovom tekstu. Ako smo se kao civilizacija već razočarali u ljubavne veze, to ne znači da su današnja racionalnost, “viteštvo sportaša” i materijalizam jedini izbor. Zaljubljenost nas često dovodi do razočaranja i usamljenosti u kojoj rastemo i iznova otkrivamo Animu ili dušu i Eros, najjaču pokretačku energiju.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
Nova knjiga
