U Vedskoj tradiciji jyotish se smatrao očima Veda, te je tisućama godina u vedskoj civilizaciji imao funkciju davanja svijetla u manifestaciji Apsolutnoga u relativno. U nemogućnosti da vidimo kako izgleda takva manifestacija, naša civilizacija prihvatila je materijalistički način života koji nas vraća u narcisoidnu fazu adolescentskog ponašanja. U našem javnom mnijenju naivno se pretpostavlja da će napredak znanosti donijeti sreću čovjeku. Naime, svaki napredak u sebi nosi regresiju, odnosno onoliko koliko napredujemo u istoj mjeri i zagađujemo. Stoga, nas indijska filozofija uči da se Apsolut u relativnom svijetu pokazuje kroz tri gune: rađas (stvaranje), tamas (razaranje), satva (znanje). Zbog ubrzanog napretka događa se ubrzano razaranje kao, primjerice, otapanje ledenjaka, ozonska rupa i mnoge druge ljudske nepodopštine o kojima čitamo u novinama. Svaki znak u jyotishu ili graha (planeta) pripada određenoj guni, što znači da mi u određenim fazama stvaramo (rađas), ili kroz neznanje i nesreće (tamas) razaranje, ili pak prikupljamo znanje (satva). Naš najveći problem jest što mi ove gune smatramo kao nešto stvarno, ne vidjevši da su one u promjenjivom obliku izraz apsolutnog. Razlike koje uočavamo u svijetu nastaju zbog greške intelekta (budhi) koji sudi na temelju dobivenih informacija iz relativnog svijeta (rađas, tamas, satva), a da sam nije svjestan na koji način nastaje spomenuta manifestacija. Identificiranje s tim gunama stvara ego (ahmkara), koji nije naš pravi identitet, jer s njime doživljavamo osamljenost i odvojenost od kreacije.

Problem današnje znanosti nastaje zbog problema ega, jer čovjek nagonski teži da se spoji s projekcijama guna, osjećajući u njima privlačnost. Stoga znanost smatra da može mijenjati svijet, primjerice, genetičkim inženjeringom želi ubrzati proces rasta biljaka, a da se pritom zaboravlja da mnoge biljke proizvedene takvim putem nemaju u sebi minerale i hranjive sastojke. Posljedica toga je što jedemo mnogo više hrane od potrebnog, a da pritom uzimamo malo hranjivih tvari. Stvaranje privida i nemogućnost da budhi oslonjen na purusu ili Apsolut (transcendentalna individualnost, nematerijalni dio čovjeka) donosi pravilne zaključke, čovjek ne vidi da ovaj relativni svijet potiče od Apsolutnog. Stoga, zaveden trenutnim stanjem započinje graditi sigurnost na vidljivim stvarima, ne vidjevši da je to kuća koja nema trajnu vrijednost. Takvo sljepilo je kolektivno i ono se kroz generacije gradilo u kolektivnoj podsvijesti, a u natalnim kartama takav se poremećaj manifestira u retrogradnim razdobljima i predstavlja gunu tamasa.

Često u našem prosuđivanju stvarnosti volimo govoriti da se radi o nekoj negativnoj sili, koja je odgovorna za sve naše nedaće. Primjerice, u jyotishu se može raditi o sedam godine tuge, gdje Shani tamasom, pritišće našu svijest, suočavajući nas sa situacijama i aspektima Jastva, koji su pohranjeni u nama, a da uopće nismo svjesni da to postoji u nama. Mi to zapravo i ne želimo, jer mi svojim životom pokušavamo neprestano oživjeti narcisoidni doživljaj stvarnosti, te kupovanjem i udovoljavanjem sebi produžavamo to stanje koliko god možemo. Naš ego osjeća da je odvojen iz kreacije stvarajući strah (Shani predstavlja našu Sjenu) i tako nastaju potiskivanja koja se talože iz generaciju u generaciju. Ipak, čak i najnegativniji događaji koje nastaju pod utjecajem tamasa pripadaju manifestaciji Apsolutnog, jer gdje završava razaranje (tamas), započinje stvaranje (rađas). Kreacija nije odvojena od Boga, ona se kroz Prakrty manifestira. Stoga su Indijski mudraci znajući da dolazi Kali yuga, doba neznanja, mnoge tehnike usmjerili na prosvjetljenje kroz ženski princip. Vladajući Vedski sustav (muški princip), koji je do tada bio dominirajući u indijskoj tradiciji, zamijenjen je tantrom koja je ovladala indijskom duhovnošću. Stoga je i jasna činjenica zašto je jyotish kao dio Veda, doživio u Indiji degradaciju, odnosno takav put izgubio se pod utjecajem neznanja i utjecaja tantričkih, odnosno ženskih putova prema samospoznaji koji su se pokazali praktičnijim za doba u kojem živimo. Primjerice, u Indiji danas samo četiri brahmanskih svećenika, koji su prešli sedamdesetu, zna pjevati Sama Vedu.

 Tek prošlog stoljeća neki učitelji, poput Maharishija, osvijetlili su vedsko znanje i ponudili nam ga u jednom sasvim drugačijem svijetlu, odnosno kroz razna istraživanja dokazana je njegova istinitost kao i primjenjivost u svakodnevnom životu. Ovo je važno napomenuti, jer ova drevna znanost se često dovodi u kontekst magije, gdje se ne vidi da ona govori o kvatnim zakonima na kojima počiva čitavi univerzum, odnosno jyotish nam pokazuje kako djeluju zakoni svemira.

Mnogi indolozi prevodeći Vede, uočili su da u njima ima mnogo borbe i svađe, pa im nikako nije bilo jasno kako su takvi tekstovi mogli biti proglašeni svetim. Većina ne zna da se kroz pjevanje Veda može shvatiti njihova unutrašnja logika koja je kao i kvantna fizika kontradiktorna Aristotelovoj logici. To znači da spoznaja može biti potpuna kada su objedinjeni svi principi čovjeka: emocionalni, mentalni, fizički i kauzalni. Mi danas u znanosti govorimo samo o mentalnim stavovima, a to je tek mali i neznatan dio, jer on zaboravlja ostale nivoe čovjekovog postojanja. Tek kada se shvati da se duhovnom može pristupiti i sa spomenutog Vedskog znanstvenog principa, postat će nam jasnije da je čovječanstvo poznavalo i znanstvene putove, kojih smo se počeli ponovno prisjećati i otkrivati. Jyotish kao sastavni i neodvojivi dio Veda u takvom promatranju može dobiti svoje pravo mjesto, dok svaki pokušaj da se njegovo znanje o vremenu tumači paušalno i ograničeno, dovodi do neargumentiranih prosudbi o ovoj drevnoj vješitini.

Nikola Žuvela

Nikola Žuvela