Biti svoj uvijek donosi sukob s okolinom, ali to je bit kvalitetnih odnosa. To je proces odvajanja od kolektiva i napuštanja lažnih mitova o sreći i ljubavi. „Biti svoj“ zahtijeva izgrađenu individualnost u kojoj odnosu pristupate iskreno, no to je često neugodno jer nema mitova i mogućnosti povezivanja s kolektivom, a svaki odnos želi biti prepoznat i slavljen od strane kolektiva. Zato su kolektivne veze predvidljive i brzo nestaju.
U alkemijskoj slici taj je proces prikazan kroz odnos između kralja i kraljice koji jedno drugom pružaju lijevu ruku. Ovo je početak svake veze u kojoj parom u potpunosti vladaju afekti. Kao takav, par je u opasnosti, svatko ih može ugroziti jer su potpuno u projekciji ili fantaziji ljubavi. Ne smijete javno kritizirati ovu sliku jer vam kolektiv nikada neće oprostiti tu kritiku jer je mitološka.
Snažni efekti koji njima vladaju u tom trenutku, govore da u drugome vide spas i da se ne vide onakvima kakvi jesu. Tek druga alkemijska slika pokazuje desnu stranu gdje ljubavnici pokazuju svoju pravu stranu, tu dolazimo do aspekta ‘biti svoj’ i ostati u vezi. Biti ono što jesi zahtijeva odlučnost u pogledu onoga što radimo, od nas se traži misija, da svoju želju pretvorimo u stavove u ono što radimo. Ako to ne učinimo, sva su naša djela slaba, svaka ljubav je slaba i nema snage.
Ljudi se jednostavno trebaju pomiriti sa slabim vezama jer nemaju snage biti ono što jesu, a ljubav nastaje tek kad se individualizira. Osobu ne voliš zato što je ista, nego zbog njene posebnosti. Prije mnogo godina čitao sam Jungov tekst da je ljubav u svom instinktivnom kolektivnom obliku ista, ljudi se vrlo slično ponašaju u vezama. Poklanjaju, izgovaraju slične rečenice, vode partnere na izlete, večere, klišeji koji ostaju isti, a ta mala razlika koja se pokaže je uvijek nekako marketinška, nešto neobično, ali izvedi, pa objavi na društvenim mrežama i lajka , to bi trebao biti znak ljubavi.
Međutim, onaj drugi dio o kojem govori alkemija i Jungova psihoterapija počinje upravo u individualnosti ili rađanju individualnosti. Ljudi misle da ljubav ide kroz zaljubljenost i da to nema nikakve veze s onim što rade i rade. To su najveće zablude, odnosno nema ljubavi ako se čovjek ne ostvari u ovom svijetu kroz dar individualnosti, a to je da ga svaki dan razvija i da bude drugačiji, a opet jedinstven.
Osim ulaza, individualnost traži i sudjelovanje u svijetu, tko to ne čini, ne može pravilno razviti individualnost. Ne radi se o pukim pojedincima koji se povlače i ne dijele ono što znaju, već o sudjelovanju, što znači stalno preispitivanje odnosa s drugima. Stoga, ako vam netko kaže da u ljubavi nema sreće, tada morate razlikovati percepciju te osobe od stvarnosti same ljubavi. Tko god krene putem ljubavi, ne možete ga uvjetovati osim da naučite umijeće ljubavi, a to znači da vam ga nitko neće dati. Ono što je najdragocjenije, međutim, zahtijeva spremnost cijelog čovjeka, a tko nije spreman, mora se naviknuti na prosječnost života. Maštanje o nečemu iz salonske pozicije je navika većine ljudi, gdje se uz zvuke neke lijepe pjesme izvlače osjećaji u kojima se mašta o ljubavi, a volja za susretom ne postoji, jer bi se tada ego raspao, on živi u kontroli a ne u popuštanju i želji da upozna drugoga. Iz svoje radne prakse mogu reći da partneri premalo poznaju sebe, nisu spremni upoznati se i susresti se s pravim dijelom veze, gdje partneri pokazuju kakvi jesu i raspravljaju o svojim tamnim stranama iz kojih samo rastu .
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
[/fusion_text][/two_third]
