Odnositi se sa sobom, sveti je zadatak svakog čovjeka. Nastane li melankolija i pokušate li joj  pobjeći, nemoguća je misija, no ako se spustite u njene dubine i poslušate njen govor i osjećaj, otkrit ćete njenu razigranost.

Obično unutar sebe možete osjetiti dvopolnu prirodu melankolije, kakvi smo i mi iznutra, a takvi smo i u partnerskom odnosu. Ako osjetite svoju dušu, moći ćete otkriti njenu stvarnu moć. Ljudi bježe od ovog osjećaja, a on se na kraju pretvara u fizičku bolest. Ona povlači na dno poput oceana, okružena  tamom, ali i prostranstvom. Duša uči kroz melankoliju, upoznaje nas s našom najdubljom čežnjom. Onaj tko ne može zaroniti u nju, ne može niti vidjeti svijetlo. Njen glas kaže:

Ovdje sam pored tebe, s tobom sam i prekidam s tobom. Ja sam čas svijetlo, čas tama, želiš me posjedovati i u taj čas nestajem.  Ja sam  zaljubljenost koja obavija i koja raskida. Poslije čežnje ja sam melankolija.

Osjećaji su nerazumljivi, dvostruki, sve dok im ne damo pravi značaj i svrhu. Ljudi žive, zaljube se i kad ona nestane, napuštaju osjećaje. To je kao da zaručnicu dovedeš pred oltar i onda nestaneš. Anima tada postaje sama osveta, emocije se pretvaraju u fizičke smetnje i kroz bol podsjećaju kako je njeno zaboravljanje postalo kazna.

Pošto Zapad ponižava Animu, ona postaje sama melankolija koja je opsjela čovječanstvo. Mišići oko vilice od bijesa postaju stegnuti i tada na ulicama Zapada vidimo ta osušena, nenasmiješena lica otvrdnulih crta. Zapadnjak je pomislio da će Anima služiti njemu i da će svojim plitkim ponižavajućim pristupom tako lako dobiti osjećaje. Anima se podvrgava razumu (Animusu) jedino ako joj je on predan da je razumije. Kada je ne razvija osoba predana vanjskom svijetu onda je Anima neuhvatljiva, osvetoljubljiva i opasna. Ona tada živi u projekcijama onoga što se očekuje, tu nema razumijevanja i tada u odnosima nastaje sve ono što je teško za gledati i postaje teško za okolinu. Ego se osvećuje kroz destrukcije i autodestrukciju. Anima se zaoblizi ne samo jer postoji strah od neugodnih osjećaja već nas ona odvaja od društva.

Kako kaže Nietzsche: “Draž spoznaje bila bi mala kad na putu do nje ne bi trebalo prevladati toliko stida.” No, ophoÄ‘enje s Animom daje odnos i razlog zbog kojeg taj osjećaj možeÅ¡ dijeliti s drugim ili kako Nietzsche kaže: “Tko ima „zaÅ¡to“ radi kojeg živi, može se nositi gotovo s bilo kojim „kako“.” Stvar je odabira Å¡to se želi živjeti i na kraju su takvi i rezultati. Točnije, proživljavanje emocija i njihovo razumijevanje put je do Anime i bez njega nejasna Anima ili melankolija posjetilac je svakog čovjeka kao nenajavljena mora za otvrdnula srca.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut