[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Današnja situacija jako dobro odražava prastari obrazac u kojem se manifestira stvarnost kroz virus, cjepivo i država kao spasioc, a žrtva je a tko drugi nego narod.
Narod oduvijek vapi za Spasiteljem. Virus je kao naruÄen, a država spasioc koja daje Äarobni napitak ili cjepivo. ZakljuÄak, tko se u stvarnosti može suprotstaviti ovom modelu, osim kralja Edipa u Sofoklovoj tragediji koji shvaća da je taj model nestvaran, a to je model PREVELIKA BRIGA PODSVJESNO ZNAÄŒI NEBRIGA. Iz toga modela proistiÄe: BUDI ODGOVORAN, Å¡to ustvari podsvjesno znaÄi neodgovoran sam. To je pristup kojeg roditelji Äesto Äine svojoj djeci naglaÅ¡avajući zabrinutost i prenoseći djetetu važnost obrazovanja koje u stvarnosti donosi nekompetentnu osobu.
Spomenuti problem možemo preslikati na obitelj. Dijete je kvazi uzrok problema, žena se ne snalazi u braku i shvaća da partner nije projekcija već osoba s manama, a muž viÅ¡e nema pažnju svoje žene i ne može shvatiti da je u braku i da se njegova uloga promijenila. Osjećaj ljutnje se javlja jer je dijete doÅ¡lo na svijet, izlasci se smanjuju kao i poklanjanje pažnje jedno drugom. Polako, ali sigurno pokreće se rat jer ne mogu prihvatiti stvarnost, a to je prva faza na kojoj se brakovi lome. Druga faza je u kojoj žena vidi da Eros ili muÅ¡karac nije bog. Žena se u ovoj fazi želi razvesti ili se utapa u prevelikoj brigi o djetetu.  Tada dolazi do stvaranja kapitala brige o djetetu, te govori muÅ¡karcu kako se slabo brine o djetetu, te kako zanemaruje obitelj. U druÅ¡tvu partner dobiva predznak neodgovornosti i on će jako teÅ¡ko bilo Å¡to dokazati jer ga prati stereotip neodgovornog muÅ¡karca koji je druÅ¡tveno usvojen pogotovo na ovim podruÄjima.
Primjerice, mnogi poznati ljudi uÄestvuju u humanitarnim akcijama, Å¡to im pomaže u dobivanju pažnje drugih ili skupljanje kapitala – humana osoba. Važan je stereotip jer njega ne možeÅ¡ dobiti kroz misli i pamet, poÅ¡to takva osoba ne dobiva pažnju druÅ¡tva. DruÅ¡tvo je samo po sebi sterilno i teži prosjeÄnošću, njega ne zanima razvoj.
Film Gone Girl govori upravo o tom problemu gdje je javnost okrenuta protiv muža, a kasnije se doznaje da je žena iscenirala svoju smrt. Tada je javnost na njegovoj strani, a ustvari film pokazuje kako ljude ne zanimaju stvarni razlozi problema, već uživanje u traženju krivca. Često supružnici koriste moralni kapital da bi ocrnjivali partnera.
Evo jedan primjer spomenutog druÅ¡tvenog obrasca. Djetetu je dijagnosticirana disleksija, majka govori mužu da treba dati novce za logopeda, on joj govori da je dijnagnoza posljedica, a uzrok je bijeg djeteta od brutalnog Å¡kolstva i isisavanje sveg djeÄjeg iz njega. Dijete će razviti neki drugi poremećaj kada nauÄi tehniku kako se nositi s disleksijom. Dijete će ponovno razviti svoj obrambeni sistem. Majka govori: Ti si neodgovoran, ne brineÅ¡ za svoje dijete, to je dijagnoza. U ovoj situaciji podrÅ¡ka cijelog druÅ¡tva je na njenoj strani, a ustvari na dubljoj razini, ona izražava nezadovoljstvo prema partneru jer ona viÅ¡e nema svoje ciljeve i potpuno se bavi svojom djecom. Ona je arhetip Demetre ili majke koja je opsjednuta svojom djecom. Nedavno mi jedan poznanik koji predaje u srednjoj Å¡koli Hrvatski jezik rekao da ga Äesto zovu majke i govore da im djeca pije normabele jer su dobila tri iz Hrvatskog jezika.
Ovo su jako Äesti primjeri gdje mnogi profesori bivaju prijavljeni od roditelja inspekciji. ÄŒesto neki profesori popuste i smanjuju kriterije jer inspekcije postaju uzastopne zbog zvanja roditelja koji ne mogu prihvatiti da njihovo dijete nije uspjeÅ¡no, a to je lijeÄenje kompleksa samo Å¡to je to danas poprimilo pravu pandemiju odnosno poplavu odlikaÅ¡a.
U primjeru s disleksijom, ovdje muÅ¡karac postaje nevažan, on se ne brine za dijete, on postaje neodgovoran kao s poÄetka priÄe, a u proÅ¡losti onaj tko ne ide u Crkvu taj postaje sumnjiv, on je sigurno nevaljao i neodgovoran.
Izražavanje miÅ¡ljenja u kojem sve Å¡to nije jednako i Äim dijete pokazuje razliÄitost ili neki otpor poput disleksije, smatra se bolešću. To je bolesno druÅ¡tvo koje djecu neprestano od malih nogu stigmatizira, a svi oni koji imaju slabije osjene ustvari postaju problematiÄni. Ovo su jako duboki obrasci straha i projekcija u kojima je strah zamjena za sadržaj samog odnosa, ali i odnosa s djetetom. Kada sam imao parove na savjetovanju s ovakvim problemima u kojima je partner prevario partnericu, pokazuje se kako su ljudi iskljuÄivi i uopće ne mogu sluÅ¡ati.
Velika većina problema koje imamo u životu funkcionira na ovaj naÄin, nebitno je od Äega dijete bježi i zaÅ¡to postoji neki problem. Disleksija ili psiha pokazuje da je za neke oblike uÄenja ovo dijete nerazvijeno, a da pokazuje u drugim funkcijama svijesti puno veća znanja od druge djece. Recimo, u srednjoj Å¡koli kao profesor imao sam djecu s jaÄim oblicima disleksije, sasvim suprotno od obrazovnog uvjerenja, takva djeca su razmiÅ¡ljala puno inteligentnije od drugih vrÅ¡njaka. Sustav nas uÄi da se dijete prilagoÄ‘ava njemu, nebitan je talent za neÅ¡to drugo i to je sustav iskljuÄivanja, ili zadovoljavanje forme. Mnogi u odgoju slijede sustav samo zato jer roditelji sami po sebi nemaju nikakvog sadržaja, a poÅ¡to velika većina smatra da je to u redu onda i imamo takav obrazovni sustav.
Ako se vratimo na poÄetak Älanka, kada nemaÅ¡ vlastiti sadržaj, popunjava ga netko drugi, a tvoj osjećaj krivnje stvara upravo netko drugi jer si nesposoban donositi odluke i živjeti samostalni život. Evo jednog psihoterapijskog primjera kako se slijedi forma u kojoj naÄelo beskrupuloznog uÄenja djeteta pravilima druÅ¡tva postaje opsesija i kako ona zavrÅ¡ava. Jedna majka je svog sina toliko jako terorizirala pažnjom da se dijete u parku popelo na jednu uzvisinu. Njegov unutarnji daimon mu je rekao da skoÄi i on je skoÄio, dobio je povredu glave i zavrÅ¡io u bolnici. Bolest glave je postala misteriozna i ostao je u bolnici dulje vrijeme. Majka je za to vrijeme zatrudnijela s drugim djetetom, a sin je ozdravilo za godinu i pol. Sva pažnja majke je preÅ¡la na drugo dijete, te on viÅ¡e nije osjećao toliki pritisak svoje majke. Na terapiji je osvijestio svog unutarnjeg daimona ili glas koji je izgledao kao pad u smrt, a ustvari je bio spasonosan jer psiha je Äesto suprotna od naÅ¡e logiÄnosti koja teži sigurnosti, a ne ljubavi. InaÄe u mnogim mitovima se pojavljuje majka koja proždire svoju djecu. Jung je rekao da je ta faza jako važna za djeÄake koji se moraju izboriti za sebe, a unutarni glas ili Jastvo pokazuje nelogiÄnosti i opasnosti, pokazujući koliko je to zahjtevna zadaća za svakog pojedinca.
Nedavno je jedna osoba sanjala san u kojem joj se društvo prikazalo kao komodo zmaj, a društvo jest upravo vrebajući predator.
Dakle, druÅ¡tvena pravila i država koriste manipulativna sredstva kojima, ako se pojedinac adekvatno ne odupre, postaje žrtva tog istog sustava. Autoritet je kao aždaja, ako se ne borite za neovisnost postajete vojnik tog sustava gdje se obitelj prilagoÄ‘ava tim uvjerenjima bez da se preispituju. Prevelika briga jest nebriga, prevelika odgovornost jest neodgovornost, spinovi koji djeluju samo na one kojima je osjećaj krivnje i traženje krivca naÄin života.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut