Današnja situacija jako dobro odražava prastari obrazac u kojem se manifestira stvarnost kroz virus, cjepivo i država kao spasioc, a žrtva je a tko drugi nego narod.

Narod oduvijek vapi za Spasiteljem. Virus je kao naručen, a država spasioc koja daje čarobni napitak ili cjepivo. Zaključak, tko se u stvarnosti može suprotstaviti ovom modelu, osim kralja Edipa u Sofoklovoj tragediji koji shvaća da je taj model nestvaran, a to je model PREVELIKA BRIGA PODSVJESNO ZNAČI NEBRIGA. Iz toga modela proističe: BUDI ODGOVORAN, što ustvari podsvjesno znači neodgovoran sam. To je pristup kojeg roditelji često čine svojoj djeci naglašavajući zabrinutost i prenoseći djetetu važnost obrazovanja koje u stvarnosti donosi nekompetentnu osobu.

Spomenuti problem možemo preslikati na obitelj. Dijete je kvazi uzrok problema, žena se ne snalazi u braku i shvaća da partner nije projekcija već osoba s manama, a muž više nema pažnju svoje žene i ne može shvatiti da je u braku i da se njegova uloga promijenila. Osjećaj ljutnje se javlja jer je dijete došlo na svijet, izlasci se smanjuju kao i poklanjanje pažnje jedno drugom. Polako, ali sigurno pokreće se rat jer ne mogu prihvatiti stvarnost, a to je prva faza na kojoj se brakovi lome. Druga faza je u kojoj žena vidi da Eros ili muškarac nije bog. Žena se u ovoj fazi želi razvesti ili se utapa u prevelikoj brigi o djetetu.  Tada dolazi do stvaranja kapitala brige o djetetu, te govori muškarcu kako se slabo brine o djetetu, te kako zanemaruje obitelj. U društvu partner dobiva predznak neodgovornosti i on će jako teško bilo što dokazati jer ga prati stereotip neodgovornog muškarca koji je društveno usvojen pogotovo na ovim područjima.

Primjerice, mnogi poznati ljudi učestvuju u humanitarnim akcijama, Å¡to im pomaže u dobivanju pažnje drugih ili skupljanje kapitala – humana osoba. Važan je stereotip jer njega ne možeÅ¡ dobiti kroz misli i pamet, poÅ¡to takva osoba ne dobiva pažnju druÅ¡tva. DruÅ¡tvo je samo po sebi sterilno i teži prosječnošću, njega ne zanima razvoj.

Film Gone Girl govori upravo o tom problemu gdje je javnost okrenuta protiv muža, a kasnije se doznaje da je žena iscenirala svoju smrt. Tada je javnost na njegovoj strani, a ustvari film pokazuje kako ljude ne zanimaju stvarni razlozi problema, već uživanje u traženju krivca. Često supružnici koriste moralni kapital da bi ocrnjivali partnera.

Evo jedan primjer spomenutog društvenog obrasca. Djetetu je dijagnosticirana disleksija, majka govori mužu da treba dati novce za logopeda, on joj govori da je dijnagnoza posljedica, a uzrok je bijeg djeteta od brutalnog školstva i isisavanje sveg dječjeg iz njega. Dijete će razviti neki drugi poremećaj kada nauči tehniku kako se nositi s disleksijom. Dijete će ponovno razviti svoj obrambeni sistem. Majka govori: Ti si neodgovoran, ne brineš za svoje dijete, to je dijagnoza. U ovoj situaciji podrška cijelog društva je na njenoj strani, a ustvari na dubljoj razini, ona izražava nezadovoljstvo prema partneru jer ona više nema svoje ciljeve i potpuno se bavi svojom djecom. Ona je arhetip Demetre ili majke koja je opsjednuta svojom djecom. Nedavno mi jedan poznanik koji predaje u srednjoj školi Hrvatski jezik rekao da ga često zovu majke i govore da im djeca pije normabele jer su dobila tri iz Hrvatskog jezika.

Ovo su jako česti primjeri gdje mnogi profesori bivaju prijavljeni od roditelja inspekciji. Često neki profesori popuste i smanjuju kriterije jer inspekcije postaju uzastopne zbog zvanja roditelja koji ne mogu prihvatiti da njihovo dijete nije uspješno, a to je liječenje kompleksa samo što je to danas poprimilo pravu pandemiju odnosno poplavu odlikaša.

U primjeru s disleksijom, ovdje muškarac postaje nevažan, on se ne brine za dijete, on postaje neodgovoran kao s početka priče, a u prošlosti onaj tko ne ide u Crkvu taj postaje sumnjiv, on je sigurno nevaljao i neodgovoran.

Izražavanje mišljenja u kojem sve što nije jednako i čim dijete pokazuje različitost ili neki otpor poput disleksije, smatra se bolešću. To je bolesno društvo koje djecu neprestano od malih nogu stigmatizira, a svi oni koji imaju slabije osjene ustvari postaju problematični. Ovo su jako duboki obrasci straha i projekcija u kojima je strah zamjena za sadržaj samog odnosa, ali i odnosa s djetetom. Kada sam imao parove na savjetovanju s ovakvim problemima u kojima je partner prevario partnericu, pokazuje se kako su ljudi isključivi i uopće ne mogu slušati.

Velika većina problema koje imamo u životu funkcionira na ovaj način, nebitno je od čega dijete bježi i zašto postoji neki problem. Disleksija ili psiha pokazuje da je za neke oblike učenja ovo dijete nerazvijeno, a da pokazuje u drugim funkcijama svijesti puno veća znanja od druge djece. Recimo, u srednjoj školi kao profesor imao sam djecu s jačim oblicima disleksije, sasvim suprotno od obrazovnog uvjerenja, takva djeca su razmišljala puno inteligentnije od drugih vršnjaka. Sustav nas uči da se dijete prilagođava njemu, nebitan je talent za nešto drugo i to je sustav isključivanja, ili zadovoljavanje forme. Mnogi u odgoju slijede sustav samo zato jer roditelji sami po sebi nemaju nikakvog sadržaja, a pošto velika većina smatra da je to u redu onda i imamo takav obrazovni sustav.

Ako se vratimo na početak članka, kada nemaš vlastiti sadržaj, popunjava ga netko drugi, a tvoj osjećaj krivnje stvara upravo netko drugi jer si nesposoban donositi odluke i živjeti samostalni život. Evo jednog psihoterapijskog primjera kako se slijedi forma u kojoj načelo beskrupuloznog učenja djeteta pravilima društva postaje opsesija i kako ona završava. Jedna majka je svog sina toliko jako terorizirala pažnjom da se dijete u parku popelo na jednu uzvisinu. Njegov unutarnji daimon mu  je rekao da skoči i on je skočio, dobio je povredu glave i završio u bolnici. Bolest glave je postala misteriozna i ostao je u bolnici dulje vrijeme. Majka je za to vrijeme zatrudnijela s drugim djetetom, a sin je ozdravilo za godinu i pol. Sva pažnja majke je prešla na drugo dijete, te on više nije osjećao toliki pritisak svoje majke. Na terapiji je osvijestio svog unutarnjeg daimona ili glas koji je izgledao kao pad u smrt, a ustvari je bio spasonosan jer psiha je često suprotna od naše logičnosti koja teži sigurnosti, a ne ljubavi.  Inače u mnogim mitovima se pojavljuje majka koja proždire svoju djecu. Jung je rekao da je ta faza jako važna za dječake koji se moraju izboriti za sebe, a unutarni glas ili Jastvo pokazuje nelogičnosti i opasnosti, pokazujući koliko je to zahjtevna zadaća za svakog pojedinca.
Nedavno je jedna osoba sanjala san u kojem joj se društvo prikazalo kao komodo zmaj, a društvo jest upravo vrebajući predator.

Dakle, društvena pravila i država koriste manipulativna sredstva kojima, ako se pojedinac adekvatno ne odupre, postaje žrtva tog istog sustava. Autoritet je kao aždaja, ako se ne borite za neovisnost postajete vojnik tog sustava gdje se obitelj prilagođava tim uvjerenjima bez da se preispituju. Prevelika briga jest nebriga, prevelika odgovornost jest neodgovornost, spinovi koji djeluju samo na one kojima je osjećaj krivnje i traženje krivca način života.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut