Obično ljubav doživljavamo kao nešto što moramo dobiti, što dolazi s neba i kad se zaljubimo, stvaramo sliku u kojoj ljubav ovisi o nečemu izvana. Kaže se da ako nešto jako želite, obično napravite blokadu i spriječite nekoga da uđe u vaš život, ali nekako smo svjesni da se takve situacije doista rijetko događaju.
Neobični susreti u kojima se istovremeno zaljubljujemo, događaju se vrlo rijetko, a iščekivanje tih događaja predugo traje. Kad se dogode, osjećamo se nedodirljivima, kao što Marquez kaže: “Volim te, ne zbog onoga što jesi, nego zbog onoga što sam ja kad sam s tobom.” Tada smo toliko očarani da smo uvjereni kao Mali princ: “I uvijek ću te voljeti, rekao je Mali princ:-Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.   – I uvjek ćete voljeti?  – Ne – reče ruža – jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.   – Baš čudno – reče Mali Princ – da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.

  Ipak, neobični ljubavni susreti moraju ostati nedodirljivi i nekom mističnom rukom spriječeni, jer ako bi jurili za neobičnim osjećajem, ego bi nestao, a on ne može voljeti, stoga mora postojati vanjska ruka da bi ego preživio. Ipak, ako se nakon neobičnog susreta čovjek okrene istraživanju ove neobične i rijetke pojave na Zemlji, ima priliku otkriti individualnost. Kao što Tagora kaže: “Velika srca vole, mala traže da budu voljena.”
Ljubav se ne događa na Wall Streetu i ne radi se samo o vezama. Naći ćete je u umjetnosti, glazbi, prirodi, ali i na najružnijim i najopasnijim mjestima. To nećete pronaći u obrazovanju i kako kaže Tommaseo: “Uči, uči, uči i bit ćeš prosječan. Voli, voli, voli i bit ćeš odličan.” To ćete postići kroz unutarnji razvoj osobnosti. Mnogi su religiozni, ali na prste jedne ruke pronaći ćete one koji su u vjeri pronašli ljubav.
Razum će reći da je dva plus dva četiri, ali za ljubav rezultat je pet, ili kako kaže Pablo Neruda: “Trebam more jer me ono uči.” Kad čovjek krene tražiti sebe, osjeća da traži nešto veće. U negativnom obliku, mnogi ljudi traže taj osjećaj kroz razne opijate i na nekoliko trenutaka osjete to nešto veće, ali osjećaji nisu spremni usmjeriti tijelo prema djelovanju.
Koji će sastojak izgraditi ljubav? Samoća koju treba prevladati i kroz nju rasti kako bi drugima mogao dati iskrenost, a ne ovisnost. Većina veza hrani se ovisnošću ili strahom od napuštanja. Nesvakidašnji susret, prvi je susret prepoznavanja misterija života, utjecaj je snažan, zavodi, ali ih ideologije i konvencije udaljavaju od tog osjećaja.
Mnogi taj osjećaj žele ponovno probuditi kroz spojeve. Malo se nešto pokušava umjetno probuditi osjećaj sigurnosti, pa tako imamo tragače i lovce koji hodaju po čekaonicama. Kad dođete na takva mjesta, vidjet ćete poglede koji opet čekaju taj osjećaj, ali on ne dolazi jer ne želite vidjeti smisao. Kao kad držiš cvijet, ne vidiš iz čega je izrastao, kao kad čuješ lijepu pjesmu, ne pitaš se kako je nastala. To se zove konzumerizam. Sadržaj je zapravo nebitan, većini nije bitno zašto je neobičan susret tako snažan i zašto je rijedak. Nezainteresiranost produbljuje ranu koju svaki čovjek nosi u grudima, jer čovjek je ranjeni Kralj Ribar, s tom ranom hoda svijetom i ne razumije njenu tajnu. Pokušajte postavljati pitanja o toj rani, ljudi vas neće razumjeti. To je čežnja, kako kaže Neruda: “Jao, neka se tvoja slika ne razbije o pijesak, jao, neka tvoje kule ne lete u odsutnosti: “Voljeni, ne ostavljaj me ni na trenutak, jer u tom ćeš otići tako daleko da ću ići po zemlji pitati hoćeš li mi se vratiti ili me ostaviti da umrem.”

Izdržati taj trenutak i nastaviti vidjeti sadržaj važan je korak prema stvaranju osobnosti i mogućnosti dijeljenja osjećaja.
Ali priča o Malom princu kaže: 
“Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Onda se vrati kazati mi zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.”
Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. “Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite”, reče im on. “Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svoga prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.” Ruže su se osjećale veoma nelagodno. “Lijepe ste, ali ste prazne”, reče im još. “Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam je stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam joj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam je slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža.”
I vrati se lisici: “Zbogom, reče joj…”
“Zbogom”, odgovori lisica. “Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo…”
“Bitno je očima nevidljivo”, ponovi mali princ da bi zapamtio.
“Vrijeme koje si uložio u svoju ružu učinilo ju je tako dragocjenom.”
“Vrijeme koje sam uložio u svoju ružu…” reče mali princ da bi zapamtio.
“Ljudi su zaboravili tu istinu”, reče lisica. “Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…”
“Ja sam odgovoran za svoju ružu”, ponovi mali princ da bi zapamtio…
Ljudi to znaju, zato i ne hodaju tim putem. Previše je samoće i nerazumijevanja, nekih nejasnih osjećaja, prolaženja kroz ponore, razočaranja, ali ako ne tražite, onda ste samo u nevolji. Razgovarajte o vezama dovoljno dugo nakon tridesete i vidjet ćete kako frustracija poput ledenog vjetra obavija ljudske duše. No, to je put, a počinje neobičnim susretom koji stvara neponovljiv osjećaj: „Ako uopće znam što je ljubav, onda to znam zbog tebe“ – H. Hesse.

Nikola Žuvela