Volimo se vraćati u prošlost i idealizirati da je baš ta osoba bila bolja, nevinija i ljepša. Volimo se vraćati na prepuštene prilike koje, da su se dogodile, donijele bi ispunjenje naših snova. Volimo se vratiti u nevini trenutak u kojem smo se osjećali neponovljivo, volimo osjećati iznova trenutak otkrivanja prve zaljubljenosti, a ono što izbjegavamo ono poslije, otkrivanje svega onog ružnog što smo rekli drugoj osobi i ona nama.
Kakve sve suprotnosti otkrivamo u ljubavi o samom sebi, svu uzvišenost i svu tamu. Kakve suprotnosti leže u nama koje odbijamo spojiti u jedno i što onda radimo? Bježimo u prošlost i idealiziramo, govorimo sebi: “Da sam ostvarilo onu ljetnu avanturu, slučajni susret ili propušteni pogled na ulici sve bi bilo drugačije….” Ne, sve je bilo onako kako treba biti. Kada smo otkrili taj pogled, kada je nastupio prekid to smo bili sve odjednom i sada treba krenuti putem duše. Što idemo dublje ona pokazuje koliko je neograničena. Da bismo mogli nastaviti dalje, još uvijek stoje ispred nas ona zaljubljenost i ona druga strana: ružne riječi, slabost, nemoć, ljutnja, mržnja, strah. Gledamo ta dva svijeta, ne možemo prihvatiti suprotnosti srca i um opet bježi u sjećanja, idealiziramo kako je sve moglo biti drugačije, ali Nebo nije dalo i sreća ljubavi nas je zaobišla. Mnoga srca su padala i sada padaju s litice idealnog sjećanja: kako je trebalo biti….
Ako dopustite da vas rijeka prošlosti povede, mogla bi vas odvesti na dno gdje su potopljeni brodovi sjećanja i mašte, izmišljene ljubavi koja ne prihvaća osobu i nesavršenost. Idealne ljubavi ili propuštene šanse samo su mamac za nemaštovito srce koje smatra da ako se odluči za jednu osobu kako propuštaš nešto bitno.
Često se čuje bezbroj puta ponovljena teza: “Ali ne možeš nekom reći volim te do kraja života jer se mijenjamo i ono što je bilo prije više nije sada…. ” Tako često vidimo Zapadnjaka koji danas izražava turističke emocije koje traju koliko traje jedna pjesma ili lijepi trenutak. To je sve od Zapadnjaka i njegove ljubavi ona umire na prvom zavoju.
Kronos bog vremena ili Saturn alkemijski sumpor jedan i drugi su otrov. Starost i bolest neprestano ispituju srce koje, ako ne izdrži njihov stisak, ostaje u sjećanjima bivših ljubavi, trenutaka koji se uzdižu na pijedestal u nedostatku prolaska kroz procjep duge veze. Današnje veze su kao mlado vino, dok oni koji su probali vrijeme mogu okusiti ljepotu starog vina. Kako god, ako imate hrabrosti proći kroz ovaj procjep nemate što izgubiti jer sve ostalo je kaljuža preživljavanja, ponavljanje ispraznosti gdje ne ostaje ništa pokreće život. Voljeti i živjeti sve procese promjene odnosa i skupljanja svakodnevnih vrijednih pogleda, razgovora, pažnje i poštovanja, dobar je početak.
Nikola Žuvela
Narudžba knjige: nikola@vedski-jyotish,net
