Kada par ne može preboljeti čežnju za za razvojem odnosa, jedan partner počinje gajiti iluziju da će novi partner zadovoljiti tu želju. Eros koji se upliče u odnos opsjeda osobu i traži opsesivno da libido teče, ali velika većina ima potrebu za novom vezom. Nije li onda jasno zašto doživljavamo neuspjeh u ljubavi? Ljubav je dijete slobode. Štovatelj božice ljubavi i boga Erosa pritišće osobu da ostvari ljubav zbog toga jer partneri postaju dosadni, egzistencija im se temelji na posjedovanju i normalno je da se izgubi nekadašnja privlačnost. Problem nije u braku. Problem leži u posesivnoj strukturi čovjeka i strahu od upoznavanju stvarnog osnosa. Mnogi odnosi počivaju na strahu od gubitka koji razaraju ljubav jer dajemo strah drugoj osobi, odnosno činimo sve ono što ona želi samo da ju ne izgubimo.
Novi zagovornici modernog načina života ili religije hedonizma koja je postojala još u doba Grka, gdje je mijenjanje partnera, seksualna sloboda samo pokušaj bijega od sebe. Takav princip odnosa je Edipov kompleks, duboko su privrženi posjedu i u toj želji i liječenju dosade bježe u nove poticaje gdje na kraju izgore i okrenu se želji da imaju više ljubavnika jer nisu sposobni voljeti jednu osobu i dovoljno se udubiti u smisao postojanja. Put prema ljubavi je nešto drugo, prvo je potrebno osnažiti sebe kako bi mogli dati nešto iz sebe: Edinger to razlaže ovako: “Prema mom iskustvu, osnova gotovo svih psiholoških problema je nezadovoljavajući odnos prema vlastitoj težnji za individualnošću. Proces ozdravljenja često uključuje prihvaćanje onoga što se obično naziva sebičnim, željnim moći ili autoerotskim djelom sebe. Većina pacijenata u psihoterapiji treba naučiti kako biti učinkovitiji sebični i djelotvorniji u korištenju vlastite osobne moći; trebaju prihvatiti odgovornost za činjenicu da su oni središta moći i učinkovitosti. Takozvano sebično ili egocentrično ponašanje koje se izražava u zahtjevima koji se postavljaju drugima nije učinkovita svjesna usredotočenost na sebe ili svjesna individualnost. Od drugih zahtijevamo samo ono što sami sebi ne uspijevamo dati. Ako nemamo dovoljno ljubavi prema sebi ili vlastitog prestiža, naša potreba se nesvjesno izražava taktikom prisile prema drugima. Stoga, često se prisila događa pod krinkom vrline, ljubavi ili altruizma. Takva nesvjesna sebičnost je neučinkovita i destruktivna za sebe i druge. Ne uspijeva postići svoju svrhu jer je slijepa, bez svijesti o sebi. Ono što je potrebno nije iskorijeniti sebičnost, jer je to nemoguće, već da se ona poveže sa sviješću i tako postane djelotvorna. Sve činjenice biologije i psihologije uče nas da je svaka pojedinačna jedinica života do srži usmjerena na sebe. Jedini promjenjivi faktor je stupanj svijesti koji prati tu činjenicu.” Kada parnteri osjveste da ono što daju ustvari je usmjereno na sebičnost, a da tek kada razviju svoju volu za moći ili osjećaj da mogu davati svoje kvalitete, onda mogu davati na pravi način, onda se može stvarati ljubav. Edipo kompleks i zaovojavanje praznine jest ispraznost i faza razvoja koja nema osobnost i ne može se voljeti. Bez individualaca nema ni odnosa, ni ljubavi ni svijeta koje može violjeti. Voljeti ne mogu nedorasla djeca koja vjeruju da postoje ljevica i desnica, ljudi koji vjeruju u ekologiju, da se društvo treba promjeniti, da je država i zakon dobra za sve, to je kompleks oca ili odbijanje svoje vlastite moći.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
