Jedan od žigova koje ćemo svi nositi u ovom potrošačkom društvu i koji osjećaju stari ljudi jest tzv. penzija, ne samo zbog novaca već ono bitnije, jer se gleda samo ono što ona nosi sa sobom. Problem je lako detektirati.  Godišnje se u svijetu potroši 900 milijardi dolara za uljepšavanje, stoga, starost to je nešto što ovaj svijet ne želi gledati čak niti na televiziji na kojoj ćete najmanje vidjeti stare ljude.

Stari su ljudi žigosani kao umno i tjelesno slabi. Osim što i dalje ostaju potrošači, rijetko kad se razmišlja da bi stari ljudi mogli nešto korisno pridonijeti društvu. Trud koji se ulaže da bi stari ljudi bili žigosani je nevjerojatan, on je stereotipan kao i u svim temama koje dotičemo. Jedino čega se mi plašimo jest SMRT, a ona je ustvari oslobođenje jer je centralni događaj za koji se ustvari pripremamo, odnosno sve što radimo, radimo za taj trenutak, jer ovdje smo došli upravo da bi proširili svoje horizonte i kako bi svoje emocije zrelije izražavali i bili sposobni za ljubav.

Stari ljudi su zbog toga ljuti, ne shvaćaju taj proces i nedostaje im one privlačnosti koju svijet poštuje, odnosno nisu prihvatili smrt kao sastavni dio života i to postaje psihički opterećujuće kako za njih tako i za druge. Dakle, moraju trpjeti gubitke koje donosi starost, od smanjena seksualne privlačnosti, slabog zdravlja, smrt dugogodišnjih prijatelja, gubitak mentalne oštrine, te borba s prezrivim društvenim stavom.

Mi smo društvo koje dodjeljuje uloge, tinejdžer, poslovni čovjek, majka. Međutim zaboravljamo da se sa starošću vraćamo u djetinjstvo i osjećamo tu dob puno jače i susrećemo se ponovno sa svojim Ja ili Jastvom, svojom emocionalnom stranom i promatramo kako smo se odnosili prema njoj.  Jung u svojoj autobiografiji govori da mi je taj trenutak sa njegovom starošću na njegovom početku poražavajući jer se počeo igrati, dok nije shvatio dublju važnost igre i djetinjstva, odnosno ono gaje ponovno spajalo s mudrošću.

To je zapravo i najvažniji proces i ukoliko ga usvojimo puno toga može biti uspješnije i ljepše jer dolazi prihvaćanje, ali to prihvaćanje ne ostaje nezapaženo jer svaka promjena koja je iznutra, primjećuje i svijet, kako to lijepo govori kvantna fizika.

Problemi starijih ljudi su ozbiljni, ali nezanimljivi. Obitelj ili rođaci to shvaćaju kao teret, a s druge strane, traženje pažnje je opterećujuće jer, kako smo rekli, mi smo civilizacija koja ne zna starjeti i ne prihvaćamo iz straha tu dob i etiketiramo je jer se tako zaštićujemo od tog nelagodnog osjećaja. Malo tko razmišlja da stari ljudi mogu biti izvor mudrosti kako je to inače bilo u plemenskim društvima gdje su oni bili najpoštovaniji.

Stariji ljudi su danas skloni depresiji, a DEPRESIJA JE ZAOKUPLJENOST SOBOM, ona je PROIZVOD NAŠE SEBIČNOSTI. Stariji ljudi gunđaju, mladi trpe i s gnušanjem ispunjavaju ono što im je rečeno, ali razumijevanje ne postoji. Veliki je jaz između mladih i starih, a na Zapadu stariji ljudi bježe u staračka naselja gdje igraju zabavne igre, prepušteni su besmislicama samo da ne bi bili u nikakvom kontaktu s mladim ljudima.

Djeca ili odrasli ljudi pokazuju nesnoÅ¡ljivu strpljivost i odraÄ‘uju te razgovore, iako im se oni ne sviÄ‘aju. Dakle, to je druÅ¡tvo koje maÅ¡ta o ljubavi i koje govori da je ljubav najvažnija stvar kao i humanost, a ne vidi ovaj jaz. Mladi su danas sebični i prezrivi naspram starosti jer kako je gore spomenuto, toliki novac troÅ¡iti na takve besmislice pokazuje kako su ljudi plitki, a pritom sebe doživljavaju i ‘obrazovanim’.  Često kada u praksi ponudim dugotrajniji rad na nekom problemu, velika većina odustaje jer ljudi misle da će kupnjom nekih cipela ostati viÅ¡e zamjećeni u parnterskom odnosu, ali upravo suprotno, kada se radi na sebi, ljudi tu promjenu zamjećuju. No poÅ¡to svi ljudi lažu sebi i u toj se laži podupiru,  besmisleno je i za sada nemoguće promjeniti kolektivno samozavaravanje koje je u ovoj krizi pokazalo svu pogubnost takvog miÅ¡ljenja.

U starim civilizacijama vrijeme starosti je priprema čovjeka za duboke meditacije, vrijeme kada mudrost zamjenjuje zanovijetanje i kada je HRABROST SUOČAVANJA SA SMRĆU IMPERATIV.  Ako obrazovani ljudi smatraju da su obrazovani onda je potrebno da to pokažu svojim primjerom, no svjedoci smo da obrazovanje koje imamo ne može odgovoriti zahtjevima koje nameće nesvjesno. Dakle, obrazovanje je ništavno jer ono ne govori uopće o psihi i njenim zakonitostima. To je odabiranje teške nesreće jer nezadovoljstvo će vremenom učiniti svoje a to znači da obrazovanje kakvo imamo uopće nas ne priprema za starost.

S druge strane, stariji ljudi trebaju shvatiti da je proces individuacije ili odrastanja sada najjači i sada iskustva koje dobivamo u tom stanju,  mogu dobiti na težini. Kada bi se to dogodilo, stariji ljudi bi imali veći pristup društvu, jer ako pogledate mnoge stare ljude koji su svoj život poklonili vrijednostima, prihvaćeni su i rado viđeni gosti, ne samo na predavanjima već i u bolnicama kao savjetnici pri operacijama kada se radi o stručnjacima u svojoj branši. Stoga, odrastanje je zrelo prihvaćanje djetinjstva i djetinjatosti i susret s prijelaznim stanjem daljnjeg putovanja duše.

Nikola Žuvela