Ako pogledate statistiku, odnosno stvarni problem ljudi onda dolazite do posla. U poslu se najmanje ljudi osjeća zadovoljnima. Ipak, ako pogledamo malo u jyotish i njegovu simboliku, onda vidimo da je kuća kame ili uživanja povezana s poslom. Emocionalni i poslovni odnosi vladaju sedmom kućom što znači da ako je čovjek zadovoljan na svom poslu, on postiže užitak u sebi. Ipak, to se ne događa jer posao kao i odnos zahtjeva angažman, kako emocionalni, tako i intelektualni. Kako se ljudi ne mogu emocionalno angažirati u odnosu, tako ne mogu niti u poslu. Zato se većina stvari u životu odrađuje i tako dolazi do emotivnog nezadovoljstva.

Statistike govore da tri posto ljudi zna Å¡to želi raditi, oni od toga žive jako dobro i pritom uživaju u poslu. Ako upitate većinu ljudi Å¡to želi u poslu i odnosu, neće vam znati odgovoriti. Odgovorit će vam općenito, a ako ih upitate Å¡to su mislili pod tim općenito, onda će ili uÅ¡utjeti ili opet odgovoriti općenito. Kada osoba i kaže da zna Å¡to želi i započne neku radnju u tom smjeru, obično ostaje razočarana onim Å¡to je dobila i zato se većina ljudi ne odlučuje, pa ostaju razočarani. ZaÅ¡to? Zato jer u tom trenutku shvaćaju da se moraju davati, a naÅ¡ ego je računovoÄ‘a, on kad daje onda gleda isplativost, uloženu energiju i koliko će dobiti natrag. Eto, nam problema, emotivno – kreativni proces je zaustavljen i čovjek se lagano vraća na stare obrasce žrtve u kojima ima listu krivaca zaÅ¡to im je loÅ¡e u životu.

Činjenica je da živimo u svijetu koji daje toliko mogućnosti, a da su naši djedovi samo mogli o tome sanjati. Ta činjenica danas ljude ubija i depresija je neminovna jer tehnologija i mogućnosti su otišle nekoliko koraka gore, a čovjek živi kao da je netom izašao iz pećine, važni su mu simboli. Važni su mu pripadnost naciji ili grupi kad je bio u pećini i dokazuje se kao i čovjek u pećini. Tako on želi da mu i hranu, a sada posao donose vođa grupe i kada vođa nema. On danas još uvijek gleda u svog vođu ambivalentno, čas ga voli, čas ga mrzi. Čovjek je dobio znanje, ali on ga je odbacio, on gleda slike na društevnim mrežama kao čovjek u svojoj pećini i vratio se nacionalizmu kao i čovjek iz pećine.

To je stanje žrtve koje čovjek ne želi definirati jer onda bi morao u svom poslu vidjeti da se mora izgrađivati. Posao nije samo naučiti vještinu. Kada je naučimo, izgrađujemo odnose. To je ljudima teško, pa zato imamo marketinške stručnjake koji moraju izmisliti puno slika kako bi pećinskog čovjeka zabavile.

Tako i u ljubavi, čovjek mora imati zabavu u odnosu, mora imati i drame jer veza mora biti zanimljiva, a ako to nije, onda kažu, veza je mirna i dosadna.  Tako i u poslu, dosadi mu raditi posao i želi novi, ali traži ga preko oglasa. On ne može vidjeti da je sposoban stvarati i da autoritet stalno, kao i pećinski čovjek traži u drugome. Drugi mi mora osmisliti život. Ili u vezi, partner se mora brinuti o meni, on mora osmisliti vezu. Ali zašto? Koje to kvalitete dajemo da bi netko nama trebao nešto dati? Jesmo li razvijali umijeće ljubavi, posvetili se stvarnim odnosima, upoznavali ljude i njihove probleme u odnosima? Pitajte svoje bližnje je li to rade? Sve koji imaju problem u odnosu, to ne zanima. Tako je i u poslu. Malo tko će razgovarati s ljudima koji su uspješni u poslu, istraživati njihove navike, što ih zanima, kako pristupaju poslu, koje su im zajedničke navike.

Obrasci postoje, ali zato je problem posla toliko velik i prepun nezadovoljstva. U čovjeku postoji najveći strah da svom životu da smisao i zbog toga jer to ne čini je najviše nezadovoljan.

Nikola Žuvela