[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/strucnjaci-o-ucenickom-nasilju-udaljavanje-s-nastave-nuzna-je-mjera-za-ekscesne-ucenike-1191323
Prošireni intervju iz Jutarnjeg lista prije dosta godina i aktulnoj temi obrazovanja:
Jeste li u svojem radu s djecom primijetili povezanost njihova ponašanja i društvene skupine kojoj pripadaju?
Kao ljudi skloni smo etiketiranju gdje pokuÅ¡avamo pojednostaviti problem, odnosno dati jednoznaÄan odgovor, ali iskustvo nam govori da tome nije tako. Postoje sluÄajevi u kojima su socijalni problemi roditelja doveli do zanemarivanja djece koja su onda prepuÅ¡tena ulici, ali postoje sluÄajevi gdje djeca bogatih roditelja imaju velike probleme ne samo s ocjenama već i sa svojim ponaÅ¡anjem. Spomenut ću primjer srednjoÅ¡kolca iz bogate obitelji kojem sam pomagao u uÄenju. Njegovi problemi su zapoÄeli nakon rastave roditelja, odnosno za njega je to bila trauma koju je pokuÅ¡avao rijeÅ¡iti neprestanim stvaranjem incidenata na nastavi, gdje su roditelji bili prinuÄ‘eni neprestano dolaziti u Å¡kolu, odnosno na negativan naÄin je pokuÅ¡avao privući njihovu pažnju. Ono Å¡to je bilo vidljivo kod tog djeÄaka a predstavlja važan problem koji je isto tako vidljiv u savladavanju gradiva jest da je od roditelja bio zanemarivan, zbog Äega nije razvio socijalne vjeÅ¡tine, a kroz osmogodiÅ¡nje obrazovanje se provukao s rupama u znanju. Dakle, na ovu situaciju je utjecala ne samo rastava već i rupe u znanju koje su mu stvarale probleme u praćenju nastave Å¡to je onda stvaralo negativan stav prema obrazovanju, a on se uvijek mogao osloniti na općenito loÅ¡ stav druÅ¡tva prema osnovnom i srednjem obrazovanju Å¡to potvrÄ‘uju i statistike. Statistike pokazuju da u Hrvatskoj nakon zavrÅ¡etka Å¡kole uÄenici imaju 30 posto manje znanja u odnosu na one s poÄetka devedesetih. Stoga, problem jest jednim manjim djelom u socijalnim problemima, ali većinom on dolazi iz disfunkcionalnih obitelji koje nisu rijetkost, tj. neka istraživanja govore da je 80 posto ljudi odraslo u disfunkcionalnim obiteljima Å¡to predstavlja tabu temu koju spretno zaobilazimo i tražimo trivijalne uzroke problema
2. Je li u zadnje vrijeme doÅ¡lo do porasta “dobrostojećih” roditelja koji dolaze u Å¡kolu i vrÅ¡e pritisak na djecu?
U zadnjih dvadeset godina doÅ¡lo je do velikog raslojavanja druÅ¡tva Å¡to je dovelo do negativnog pogleda prema obrazovanju, odnosno ako bismo trebali pojednostaviti, zavladalo je pravilo: imam, dakle, pametan sam, a to je narcisoidni poremećaj koji je postao pravilo druÅ¡tva. Pod takvom klimom roditelji danas u velikom broju etiketiraju profesore i u narcisoidnom zanosu misle da su njihova djeca najpametnija, ali profesor to ne vidi, pa se Äesto dolazi u Å¡kolu pokazati miÅ¡iće gdje profesor nema nikakvih instrumenata da se zaÅ¡titi te se Äesto izbjegavaju razgovori o stvarnim problemima. StatistiÄki podaci pokazuju da je kod nas kapital imati kuću ili auto, dok kapital ne predstavlja znanje Å¡to je suprotno postavljeno u razvijenim zemljama. Iz mojeg osobnog iskustva doživio sam puno takvih incidenta s imućnijim roditeljima, ali obiÄno se roditeljima to obije o glavu jer takva djeca teÅ¡ko upisuju državne fakultete.
3. Možete li mi ukratko napisati zanimljivosti iz vaših znanstvenog rada vezano za nasilje u školama?
To je rad koji se bavi druÅ¡tvenim uzrocima nasilja sa socioloÅ¡kog i psihoterapijskog vidika, gdje se samo po sebi nameće pitanje nasilja u obrazovanju. Ukratko, ako parafraziramo Hegela, obrazovanje je usmjereno prema osobnom ili duhovnom usavrÅ¡avanju Äovjeka, dok je sadaÅ¡nje znanje usmjereno prema proizvodnom sektoru. Hegel je joÅ¡ tada  taj naÄin smatrao represivnim odgojem. Prevladavanjem prirodnih znanosti, Å¡kolski odgoj o kakvom govori Hegel je utopijski, ali zato se moramo i pomiriti sa statistikom gdje je recimo 2000-te godine u NjemaÄkoj potroÅ¡eno 150 milijuna eura za sanaciju Å¡tete u Å¡kolama koju su poÄinili uÄenici, a u Hrvatskoj je upotreba opojnih droga kod uÄenika porasla pet puta u odnosu na poÄetak devedesetih godina. Možda će zvuÄati Äudno, ali kakav je to odgoj u kojem nema predmeta koji tematizira ljubav kao najviÅ¡i humanistiÄki ideal? Da li je obrazovanje uÄenika usmjereno da postanu ljudi zrelosti, ili ono slijedi, Lacanovski reÄeno, kako da ostvarimo željenu fantaziju pokuÅ¡avajući pronaći ispunjenje u Drugom (novac, status), Å¡to donosi frustraciju zbog neostvarenog i tu dolazi do nasilja u mnogim oblicima. Nasilje uÄenika samo je posljedica, odnosno ako se pozovemo na Fromma, ideal je imati, a ne biti, Å¡to je potpuno suprotno naÅ¡em psihiÄkom ustrojstvu.
4. Na što vam se najviše tuže vašie kolege? Imate li neki konkretan primjer?
Navest ću svoj osobni primjer. Bio sam profesor etike jednoj srednjoj Å¡koli. U prvom razredu je jedan uÄenik neprestano maltretirao 20 uÄenika, a pored oskudnog znanja, bezobraznog ponaÅ¡anja i kontinuiranog ometanja nastave je mislio i da je najpametniji i nikom nije dao da doÄ‘e do rijeÄi. Problem nastaje Å¡to se zbog takvih uÄenika gradivo slabije ili manje obradi tako da uÄenici željni znanja ostaju zakinuti Å¡to se globalno primjećuje pri upisu na fakultete gdje se profesori susreću s kolektivnim manjkom osnovnog obrazovanja. Jednom prilikom kolega iz susjednog razreda bio je maltretiran i ispsovan od uÄenika, a nakon toga i od oca tog uÄenika. Pokrenut je postupak za iskljuÄenje jer to bi mu bio Äetvrti ukor. Na sjednici su svi profesori digli ruke za izbacivanje, ali preporuka ravnatelja i Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta je bila da se ipak sve oprosti uÄeniku. Tako je i bilo. Ovakvo ponaÅ¡anje i sluÄajeve doživio sam i u ostalih pet srednjih Å¡kola u kojima sam radio, te se ovo smatra normativnim ponaÅ¡anjem.
 5. Koji su uzroci trenutnog stanja u školstvu i kako bi se ono moglo urediti?
Možemo slijediti primjer Finske koja ima odliÄne rezultate u svojem obrazovanju, gdje ne dominira sustav nagrade i kazne već upućivanje na kreativni element i razmiÅ¡ljanje Å¡to i jest najvažnije za djecu, kao i interdisciplinarni pristup nastavi. PoÅ¡to je to za sada nemoguće, za poÄetak profesorima bi trebalo omogućiti barem slobodu da uÄenika udalje s nastave jer to im ako niÅ¡ta drugo daje možda i lažnu nadu da imaju neko rjeÅ¡enje. Drugi, da se preko pedagoga i psihologa od osnovne Å¡kole pa do kraja obrazovanja uvede grupna terapija u kojoj bi uÄenici barem jednom tjedno priÄali o problemima i uÄili se psiholoÅ¡kim vjeÅ¡tinama. S obzirom na to da su u Å¡kolama zaposleni psiholozi i pedagozi, to ne bi iziskivalo dodatni troÅ¡ak, a dvanaestogodiÅ¡nje priÄanje o problemima statistiÄki je uÄinkovito. Dokaz su nam grupne terapije koje su poluÄile uspjeh, no pitanje svjetonazora i zaziranja od psihologije, predstavlja joÅ¡ jednu utopiju.
Nikola Žuvela
