[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Mnoga djeca pokleknu zahtjevima društva i roditelja i postanu kao roditelji ili unaprijeđena kopija. Mali je broj djece koja se otrgnu roditeljima i okrenu se individuaciji, to su obično otpadnici društva i zovemo ih čudacima, a poslije smrti, genijima.

Postoje djeca koja postaju Sjena ili ono čega se roditelji najviÅ¡e boje da djeca postanu. Alkoholičari, kriminalci, ili ubojice. Poznat je jedan primjer obitelji u kojoj su braća bili policajci dok je jedan sin postao lopov i ukrao Rembrandtivu sliku. Dakle, dijete osjeti da neće biti voljeno od roditelja i tu prevaru doživu osobno i ode do kraja u inatu prema roditeljima uupropaÅ¡tavajući tako svoj život. Takvo dijete se ne zaustavlja u svom inatu i nije ga briga za život, ono se osvećuje i licemjernom druÅ¡tvu koje se pravi da je humano, a ustvari je u svojim uvjerenjima faÅ¡ističko jer uniÅ¡tava sve Å¡to je životno i individualno. To druÅ¡tvo govori da je kulturno, a kulturnjaci umjesto da stvaraju, oni se u svim glasilima bore, kao i religijski fanatici, za čisto druÅ¡tvo i tako recikliraju život. Kada dijete preuzme Sjenu i nesvjesno postane podsvjesni strah druÅ¡tva pokazujući ga onakvim kakvo jest, onda govorimo da je to dijete zločinac, kriminalac ili narkoman. Dijete u toj obitelji nema pravo na emocije, u teÅ¡koćama ne može proći bilo kakvo žalovanje jer obitelj govori djetetu: “VrijediÅ¡ samo koliko si uspjeÅ¡an, emocije te čine slabim.” Roditelji tako godinama potiskuju emocije djeteta koje u jednom trenutku postaje monstrum cijele obitelji, preuzima sve one neizražene emocije predaka i nastaje potpuna eksplozija nasilja gdje je dijete samo instrument.
“Nažalost, nema sumnje da je čovjek, u cjelini, manje dobar nego Å¡to sebe zamiÅ¡lja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a Å¡to je manje utjelovljena u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svim točkama, stvara nesvjesnu zapreku, osujećujući naÅ¡e najdobronamjernije namjere. Jednostavan način da provjerite prirodu naÅ¡e sjene je da pogledate druge i otkrijete kvalitete koje vam se najmanje sviÄ‘aju. To su često kvalitete koje ne volite kod sebe i potiskujete ih ili izbjegavate. To se zove projekcija i može nas dovesti do iskrivljenja percepcije ljudi oko nas. Iako nam se možda ne sviÄ‘a ono Å¡to vidimo kada počnemo gledati svoju Sjenu, njeno istraživanje je važno za osobni razvoj… Susret sa samim sobom je u prvom redu susret sa vlastitom Sjenom. Sjena je tijesan prolaz, uska vrata, čijeg bolnog stezanja nije poÅ¡teÄ‘en nitko tko siÄ‘e u duboki zdenac, ali čovjek mora naučiti upoznati sebe kako bi znao tko je. ÄŒovjek koji je opsjednut svojom sjenom uvijek stoji u vlastitom svjetlu i upada u vlastite zamke… živi ispod svoje razine.”

C. G. Jung

Kao Å¡to je Stevenson napisao u priči o Jakyllu i Hydeu: “ÄŒovjek nije jedan, već uistinu dva; on ima svjesnu osobnost i sjenu, od kojih se svaka često bori za prevlast unutar njegovog uma.” Kada kod djeteta prevlada ova druga strana, on nije u tome sam, cijela njegova obitelj bojala se tog dijela i čekala je dijete koje će utjeloviti ono Å¡to nitko nije želio vidjeti. Nakon tragedije ljudi se ponaÅ¡aju infantilno, kupuju cvijeće, pale svijeće, slijede sve ono Å¡to je u svijesti kolektivno nesvjesno, a to su sve emocije koje neće donijeti zrelost. Kolektivna sjećanja vraćaju nas na stadij djeteta i zato se ljudi vole vraćati u onesposobljavanje sebe jer tako uvijek mogu opravdati svoje zlobne ispade, a kada zatreba, krenuti u neki besmisleni rat za neki glupi ideal, neku svetu zemlju koju većina niti obraÄ‘uje niti od nje ima ikakve koristi. U Å¡kolama uče djecu da osjećaju sram ako ne žaluju za pale žrtve, a sve to je kolektivni faÅ¡izam potpunog odstranjivanja doživljaja svijeta i vlastitih emocija, misli i fantazija. To je učenje u kojem si nebitan, a uvijek je bitno veličati ljude koji nisu znali Å¡to će sa svojim životom. To je odbijanje individuacije ili prihvaćanja da Sjena stvara zlo ili projekciju koju preuzima dijete ili neki poremećeni mladić.

Faza odrastanja kod djeteta i njegov prelazak u odraslost jest kada se odvaja od ljubavi majke. Tu ljubav dijete koristiti što je apsurdno, da s tom ljubavlju prema sebi skupi snage da se osamostali i napusti majku. To je najbolniji trenutak za dijete i jedan od najopasnijih u odrastanju, a javlja se u adolescenciji. Obično većina Zapadnjaka tu fazu niti ne prođe pa je ponovno proživljava u četrdesetim za što smo izmislili naziv kriza srednjih godina. Dijete za ove procese ne zna, što mu jako otežava odrastanje. Kroz rad s djecom možete osjetiti zahvalnost jer još nije završio proces odvajanja od autoriteta, te ih uvođenjem u značenje bajke i drevnih priča možemo podsjetiti na alate koje imaju u sebi, točnije, arhetip junaka koji im postaje putokaz u odrastanju. Oni su još povezani s nesvjesnim i nisu ga zatomili kao odrasli koji su maštu i impulse nesvjesnog potpuno potisnuli i ne mogu doći do pravog Ja. Roditelju koji ne poznaje ovaj proces sigurno je njegovo dijete kandidat da preuzme breme obitelji i ispolji Sjenu obitelji što revni i dobri roditelji ne mogu prihvatiti jer bi izgubili vlastiti smisao u kojem žive ideal da budu dio društva koliko god ono bilo narcisoidno.

Nikola Žuvela

[/two_third][two_third last=”no” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””][/two_third]