Ljudska bića svim svojim djelovanjem i mišljenjem pokazuju da nisu s ovoga svijeta jer da jesmo bili bismo spojeni s prirodom, a naš je život potpuno odvojen od prirode. Prijašnje generacije su pokazivale puno veću spojenost s prirodnim zakonima, ali ta veza je davno izgubljena tako da je čovjek iskorijenjen iz svog središta, a tako postaje meta svojih Sjena i transfera u kojima odigrava valcer na ivici ponora.

Tako je i u ljubavi. Velika većina precjenjuje da može više voljeti, a da je tomu tako onda bi odnosi s drugima bili puno bolji, od prijateljskih, bližnjih, poslovnih odnosa. Mnogi ne žele priznati da nabrojane skupine predstavljaju problem u komunikaciji pa kako onda neće biti i u partnerskom odnosu nesposobnost voljenja?

Ljubav je smisao, ali ljubav je i naš posao. Ako ga ne volimo, ljubavni odnos postaje pakao, mučimo partnera sa svojom nesposobnošću i pretvaramo ga u roditelja. Psihoterapija se ne bavi toliko poslom, ali  transfer ili projekcija je preozbiljan problem koji nas svakodnevno dovodi do stanja nepovjerenja u samog sebe. Religija nas nije učila da svaki unutrašnji odnos ako postoji donosi i rezultate na vanjskom planu. Ne možemo biti duhovni, a izvana nesposobni. Velika većina religijskih učenja ili pučka religioznost protura ideologiju arhetipa žrtve i jadnosti duhovnih ljudi koja nema veze sa stvarnošću.

Psihološki razvoj čovjeka stvara sposobnog čovjeka, neovisnog čovjeka koji živi svoj unutarnji cilj, a on je za svakog različit. Razlog zašto ljudi u tome ne uspijevaju jest jednostavan. Ljudi slijede tuđe ciljeve i putove. Alkemija i Jung nas uče da prihvatimo materiju jer u njoj je skriven kamen mudraca. Čovjek svojim djelima izvlači to zlato iz materije budeći je tako iz nesvjesnosti.

U našem životu mi se svakim našim razočarenjem, kako u ljubavi tako i u poslu, susrećemo i sa spoznajom koju pohranjujemo u kolektivno nesvjesno i tako buduće generacije rješavaju probleme bolje i kvalitetnije u odnosu na prošle generacije, ali svaka generacija se susreće sa svojom Sjenom koju mora osvijestiti.

Strahote ratova 20. stoljeća kao i revolucije, iznjedrile su generaciju koja više ne reagira na ideologije, koja se ne okuplja oko kolektivnih ciljeva. To je generacija koja  iščitava podatke iz kolektivnog nesvjesnog, točnije, ona danas osjeća da je svaki kolektivizam utopija. Ako se poistovjećujete s bilo kakvim pokretom, religijom, nacionalnošću, daleko ste od osobnog razvoja. U unutarnjem putu kolektivno nesvjesno nas vodi prema iskustvu, tamo nema vjerovanja. Također, nas su odgajali da se moramo bojati posla i slušati šefove, dok današnje generacije nemaju nikakvo poštovanje prema starijima, daju otkaze i ne mare za materijalne vrijednosti. Je li to dobro ili loše? Tko smo mi da ispravljamo ili da im zabranjujemo iskustvo života? Tko poznaje psihu i zna za postojanje kolektivnog nesvjesnog, zna da su to iskustva naših predaka i da se okrećemo novim pogledima prema stvarnosti. Veliku većinu navika smo promijenili u odnosu na naše pretke, ali u odnosima nisu ni oni bili bolji jer oni su potiskivali probleme radi ekonomske situacije gdje razvod braka nije bio moguć.

Stoga, odnosi i dalje ostaju problem jer se radi o najvišem stupnju razvoja, neistraženom području u kojem su prisutni čvorovi transfera koje tek treba generacijski otkriti i vidjeti kako će oni izgledati u budućnosti.

Nikola Žuvela

jyotish sajvetnik i terapeut