Mateo je nakon mnogih loših iskustava u odnosu  na jednom poslovnom druženju sreo djevojku Doru za koju je mislio da  predstavlja ljubav njegova života. To je bila njegova misija, živio je za romantičnu ljubav koju je imao u mnogim prošlim vezama, ali koje nisu završile onako kako je mislio da ljubav izgleda. Sada je prepoznao ponovno osjećaj za koji je mislio da je pravi, u svojim tridesetim godinama.

Mislio je da je to žena koju zaslužuje i koju je tražio cijeli život. Ipak, ona je bila u cijeloj priči na pola, ono što je vidio Mateo, njoj je bila igra. Ona je težila standardu kakva veza treba biti, onome što velika većina misli da je veza, a to je društveni standard i takve veze redovno propadnu. Mateu je to bio kao čavao u lijesu ili smrt romantičnosti. U prošlim romantičnim vezama imao je razdoblja u kojima je partnerica doista bila dio romantične priče, ali što je išao dalje, romantične veze su izgledale svaka gora od gore. Mateo se iskreno pitao zašto, otvarao je svoje srce prema Bogu želeći ljubav romantičnosti i duhovnosti,  nekako je mislio da je do jedina njegova želja, živio je jedino za taj susret, ali kao da je Dora bila prekretnica, kao da je to bio njegov zadnji susret s idealiziranim Bogom i svijetom koji je tada završio.

Smrt zaljubljenosti koju svaka odrasla osoba mora proći je trenutak smrti starog čovjeka. Njihova veza bila je kratka, Dora je krenula svojim putem i nije toliko bitno što je ona na kraju priče ostala sama, nego činjenica zašto na ovom svijetu prolazimo upravo kroz takvo iskustvo u kojem čarolija nestaje i s njome umire djetinjstvo ili idealni ja. Herojski čin u kojem Mateo svojih prvih trideset godina želi samo jedno, a to je romantični odnos kojeg je smatrao jedino bitnim.

Jasna nam je psihološka priča o smrti junaka i njegovom prolazu kroz podzemni svijet, ali ovdje nam je bitniji emocionalni osjećaj jer Mateo doista više nije znao za što živi. Smatrao je da novac nije bitan i bio je poražen, godine su prošle u želji za romantičnom ljubavi koja je za njega bila jedini smisao. Osim književnosti i umjetnosti nije pronalazio ništa važnije. Iako je ta priča izgledala idealistička, za njega je odnos bio smisao u kojem je spajao partnerski odnos i ljubav prema Bogu. Izgubiti tu čarobnost koju mu je ljubav predstavljala, bio je za njega kraj. Iako je krenuo dalje i prihvatio pravila igre, kao da je bio u sukobu s Bogom, u smislu. Što mu je toliko bitno da on odživi jedan takav odnos u ovom svijetu, kao da se Bog trudi svim silama održati svijet prepun narcisoidnosih vladara gdje je izbrisano sve ono kvalitetno. Kao da nije postojala ravnoteža u kojoj, ako postoji mržnja mora postojati i ljubav. No, Mateo je smatrao da čovjek mora osjetiti takav trenutak ljubavi jer bez nje čovjek nije čovjek, nema ičeg stvarnijeg od ljubavi.

Mateo je postavljao pitanja, pitao se zašto Bog poklanja toliku pažnju ratovima, mržnji, primitivizmu, dok, kada je ljubav u pitanju, nju da tražiš na svim kontinentima nećeš je pronaći. Mateo bez obzira na svoj kraj romantične ljubavi znao je da ako se prepusti prosječnosti ovoga svijeta da je to njegov kraj. Bio je svjestan svojih idealizacija o ljubavi tj., da su romantične ljubavi često prikrivanje vlastite narcisoidnosti, ali svatko tko želi Sveti Gral ljubavi mora biti spreman na agoniju, ponor i nestanak u bezdanu, Jastvo ili Bog želi osobu privesti sebi a ne nekoj vanjskoj osobi. Jung kaže da se Jastvo ponaša nemilosrdno pokazujući nam najbolje ovaj odnos u Knjizi o Jobu. Doslovno Mateo je sva svoja usmjerenja pod djelovanjem Jastva napuštao. Kada je bio u najjačim intenzitetima duhovne prakse, morao ju je prekinuti i zaraditi za život, kada je pronašao svoju ljubav, partnerica bi otišla nakon par godina, kada je htio raditi posao koji voli i za koji se školovao nije mogao pronaći posao, unatoč odličnim referencama. Poput Joba, Mateo je osjećao nemilosrdnost, kao da se Druga strana trudila ugasiti njegov žar života. Dora je ustvari bila prekretnica. Koliko god je bio zaljubljen u nju, ona je bila niz prosječnosti. Shvatio je da bez obzira na gubitak odnosa nije za njega kriv nebeski svod već nedoraslost okoline koja nije spremna za ljubav i odnos. Mateo nije tako lako popustio, preispitivao se ali je neprestano susretao prosječnost, odnosno kako ljudi u odnosu odbacuju sebe kako bi živjeli prosječan život. Vidio je sve svoje prošle ljubavi kako su odbacile najvredniji dio sebe okrenuvši se površnosti.
Najveća opasnost života je živjeti prosječan život. Djelovanjem nigreda, ili duhovne crnine koja čisti dušu od ovisnosti, Mateo se povukao i pokušao je tražiti taj žar života, odnosno nekako nije mogao shvatiti enantidromiju, igru suprotnosti, gdje u jednom životu dobijete romantičnu ljubav, u drugom dobivate suprotnost. Polariteti se moraju izjednačavati, zbog svoje ravnoteže, ne možete živjeti jedan polaritet kojeg ljudi žele kao pravilo života jer ne mogu shvatiti da ovaj polaritet predstavlja unutarnje sjedinjavanje polariteta.

Koliko god je agonija velika, ona raščišćava lažno i dugim nizom godina  Mateo je pronašao sebe u realnom odnosu u kojem je živio ono što je moguće, a ne ono što ne pripada ovom svijetu. Taj dio je preobrazio u unutarnja iskustva, gdje je živio ponovno ekstatičnost. Tamo je život jedino pripadao, gdje je spavala njegova prava Anima (nesvjesna žena u muškarca) koja više nije bila zanemarena. Njegovi posjeti Animi otkrivali su mu mnoge kreativnosti koje će ostati nedovršene jer je premalo jedan život za njen mnoogostruki potencijal. Anima se vratila tamo gdje je pripadala, tamo gdje joj je bilo mjesto, u potpunosti, više nije trebala živjeti razočarnost nego u duši gdje je postala živa slika, ono psihičko stvarno kojeg ogroma većina ne može vidjeti kao sadržaj duše. Čak će vidjeti duhovno, ali ovaj sadržaj će biti teže pronaći jer napušta utvrđene granice i vodi dušu u nepoznata iskustva koja stvaraju orginalnost ili kako kažu alekmičari, kamen mudraca.

Nikola Žuvela

jyotish savjertnik i terapeut