Izazovi dugih veza

Duge veze lakše funkcioniraju u prvom dijelu života jer se parovi lakše snalaze u ekstrovertiranim ciljevima poput stvaranja doma, posla, djece ili putovanja dok u srednjoj dobi, kada se libido okreće prema unutra i vlada introvertiranost, te biološka ograničenja, dolazi do puno težih komplikacija.
U tradicionalnim vezama to su odnosi u kojima se ljudi uspješno potiskuju najviše iz ekonomskih razloga, a najmanje zbog religijskih uvjerenja.
U starijoj dobi jedina poveznica u odnosu je arhetip majke, odnosno žena je muškarcu majka i kroz emotivnu kompenzaciju dolazi do relativnog zadovoljstva jer se za bolje niti ne zna. Ne poznaju se daljnji oblici razvoja odnosa. Obično žene žive u arhetipu majke, boginje Demetre koja daje  muškarcu emocije kroz konvencionalnu pažnju poput kuhanja ručka. U starosti susrećemo muškarca koji mirovinu provodi u voćnjaku ili vrtu, a žena je aktivna oko kućanskih poslova dok se u gradovima taj odnos događa oko jela, točnije kod prvobitne identifikacije s majkom koja nas povezuje s precima ili familijarnim nesvjesnim. Hranjenje predstavlja prvi kontakt majke s djetetom.
U ostvarenoj vezi par je kao u sadani, svjesni su da su razgovor i razmjena poput meditacije koja se obavlja svakodnevno, ali ne kao obveza već kao svjesnost. Ako se veza ne shvati tako ovakav oblik odnosa propada. Ovaj aspekt odnosa se ne može naučiti kroz pravila jer se radi o svjesnosti. Anima i Animus su ovdje privedeni približno u svjesnost i projekcije ne igraju tako važnu ulogu. Ljubav se daje iz razumijevanja, ali je prisutna unutrašnja neovisnost. Ova faza veze je za većinu tabu i mnogi je ne poznaju.

Naime, kriva zaljubljivanja su ustvari obrambeni sistemi i ogromna većina parova tako optužuje drugi stranu, a ustvari oboje su ovisni o kažnjavanju s kojim se povezuju s naučenom roditeljskom ljubavi kao prvotnim dodirom s majkom. To je najdraži oblik postojanja čovjeka u ovom obliku u kojem živimo. Spomenuti svjesni odnos ogromna većina prezire jer ne poznaje intimnost i njenu važnost. Teško je većini objasniti da ne posjeduje sadržaj duše za moguću razmjenu. Nesvjesno se tako parovi štite, oni se obrambeno zaljubljuju u krive partnere kako bi održali privid da mogu jako voljeti, ali nisu imali sreće. U onim vezama u kojima se partneri nisu rastali, dominira suptilno kažnjavanje kroz kritiku u kojoj obično par igra na  ucjenjivačkim društvenim pravilima koja partner nije ispunio. Par se tako prikriva kroz kažnjavanje, a štiti se da ne vidi vlastitu nesadržajnost života, neposjedovanje osnovnih vrlina s kojima bi se razvio stvarni odnos. Pasivna agresija u odnosu postaje pravilo poput: zaboravljanja na partnera, povremenog bježanje od razmjena osjećaja. Pasivna agresija tada zauzima način funkcioniranja gdje postaju infantilni tj., daju kad im se svidi. Pasivna agresija ih povezuje s osjećajima roditelja i to postaje pravilo davanja: za bolje se ne zna.
Odlično to rade oboje i skrivaju vlastitu pozadinu da ne znaju što žele i što bi jedno s drugim. Pasivna agresija stvara konstantne svađe koje stvaraju uživanje u samokažnjavanju. U izazivanju pasivne agresije gubi se osobnost partner postaje jedan od roditelja koji ih je povrijedio i tako se vraćaju u djetinjstvo i sigurnost. Ovakav odnos ne ostaje izoliran, nezadovoljstvo se prelijeva u kolektiv koji onda svakih 30 do 50 godina ulazi u kolektivnu pasivnu agresiju poput rata ili krize. U starijoj dobi muškarac u mirovini gubi svoju funkciju, dok žene zbog majčinskog instinkta odgajaju unuke do dobi kada unuci shvaćaju da ih bake samo hrane, odnosno da one ne uspostavljaju osobni kontakt već reproduciraju majčin instinkt, a to je nesvjesna faza ili regresija. Nije teško shvatiti da su takvi odnosi regresivni i svedeni na instinkt koji je protivan razvoju i priznavanju osobnosti koja je temelj za odnos.
Kao civilizacija nismo dosegli svjesne odnose tako da je daljnja rasprava o njima suvišna, dok, na drugoj strani imamo vojsku razočaranih koji vjeruju da su odnosi stvar izbora ili su rezultat osobnog neuspjeha odnosno odnos je nešto što se može staviti po strani, ne vidi se njegova psihička važnost za razvoj osobnosti. U suštini, velika većina izbjegava ozbiljna pitanja o odnosima i nemaju kvalitativan odgovor, već dječja opravdanja, odnosno većina populacije Europe se smatra obrazovnom iako nemaju odgovora na temeljna životna pitanja. Nažalost, to je dokaz barbarizma, izostanak empatije stvara totalitarno društvo, a ona ne može biti pokrenuta bez razumijevanja odnosa.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut