[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Pitanje djece je dobro promotriti kako bi vidjeli ogledalo naÅ¡ih odnosa i zaÅ¡to je poraslo zlostavljanje djece u Europi. Primjerice, prije par godina jedan je sportski sudac u NorveÅ¡koj zlostavljao tristotinjak djeÄaka i to viÅ¡e od dvije godine. Postavlja se pitanje kakvi su to odnosi roditelja i djece?
Ljudi nisu zadovoljni partnerskim odnosima, govore da nemaju ljubavi da ih partner zanemaruje i traže srodnu duÅ¡u koja će ih razumjeti. MeÄ‘utim, iako ne funkcioniramo u partnerskim odnosima, Äesto vidimo spomenutu anomaliju. Ako gledamo da se radi o toliko puno sluÄajeva povrjeÄ‘ene djece, to nam zorno pokazuje kako muÅ¡karac i žena ne mogu dobro razgovarati izmeÄ‘u sebe, pa tako ne znaju razgovarati niti s djecom. Ovaj mali primjer je veliki pokazatelj da odnosi općenito ne funkcioniraju. Stvari se temelje na loÅ¡im partnerskim odnosima Å¡to se pokazuje i u odnosu s djecom. U gornjem primjeru imamo 600 roditelja koji nisu posumnjali da im netko zlostavlja djecu dvije godine. NaiÅ¡ao sam kod svojih klijenata mnogo žena koje nisu prijavile silovanje kako muÅ¡karaca tako i svećenika Å¡to, s jedne strane, izgleda kao druga tema, ali nije, to je kolektivni problem nekomuniciranja o emocijama Å¡to predstavlja disfunkcionalne ljude. Kada se u javnosti i pokuÅ¡a razgovarati o disfunkcionalnosti, to ostaje na razini traženja krivca, dok kao druÅ¡tvo nismo spremni vidjeti da stvarne komunikacije nemamo o emocijama i projekcijama nemamo jer su odnosi joÅ¡ uvijek tabu.
Ako se vratimo na djecu, kada ljudi ne mogu vidjeti tajnu odnosno promjenu u svojoj djeci, kako će onda primijetiti svog partnera, njegove potrebe, njegove osjećaje njegovu shvaćanje stvarnosti. Nalazimo se u jednom kaosu emocija jer želimo sebe prikazati kao osobe koje su jako emotivne i osjećajne, te razumiju ljubav, a na kolektivnoj razini ne možemo vidjeti kako se ponaÅ¡aju djeca, koji su njihovi problemi Å¡to općenito govori o jednoj emotivno druÅ¡tveno zapuÅ¡tenom druÅ¡tvu. Najbolji primjeri sa socioloÅ¡kog glediÅ¡ta je odnos meÄ‘u mladima koji viÅ¡e ne mogu uspostavljati odnose kao cura i deÄko već to svode na seksualnu rekreaciju bez emocija.
Roditelji danas kupuju svoju djecu poklonima, razgovor zamjenjuju stvarima, s druge strane, djeca nemaju osjećaj da se mogu povjeriti ili priÄati sa svojim roditeljima jer su roditelji disfunkcionalni, odnosno nemogućnost ispoljavanja emocija samog druÅ¡tva stvara toksiÄne roditelje. Sociolozi u Å¡kolama primjećuju veliku dehumaniziranost djece, a ona dolazi iskljuÄivo od roditelja koji ne razumiju osnovne odnose. Kako je rekao Majstor Eckhart, mistik iz 11. stoljeća da svijetom vlada sebeljublje koje ne može pronaći ljubav.
Kad ovo Äitate, sve se Äini jednostavno, no kada govorimo o ljubavi, to je mjesto izvan naÅ¡ega ja i ljudima apsolutno niÅ¡ta nije jasno. Neće se izložiti onim osobama koje razumiju ljubav, a ako se izlože tražit će samo umjetne savjete u kojima ih neće zanimati stvarni odgovor kako bi vidjeli da niti s djecom nisu u dobrim odnosima.
Odnosi izmeÄ‘u parova prepuni su trgovine. Primjerice, kada se priÄa na terapijama o odnosima s roditeljima, vidljive su ucjene i osjećaj krivnje koje onda djeca, da ne bi povrijedila svoje roditelje, prenose na svoje sadaÅ¡nje veze, a velika glad za ljubavlju kroz život pretvara se u frustraciju koje danas na globalnoj razini proizaÅ¡la u ponovnom jaÄanju nacionalizma.
Ljubav ne znaÄi biti dobar nego razumjeti i osjećati partnera gdje nestaje Persona ili maska, tako vidimo i dijete koje onda može stvoriti kontakt s roditeljima.
PoÅ¡to ljudi žive u maski ili Personi oni ne mogu voditi razgovore o djetetu koje je duboko zatvoreno od bolesnog druÅ¡tva i pokazuje potpuno nepovjerenje prema njemu. Postmoderno dijete živi u virtualnom svijetu daleko od svijeta roditelja koji su neautentiÄni i neiživljenog života. Takvi roditelji misle da su djeca poput njihovih maski i da im mogu prenijeti dobro ponaÅ¡anje neÄeg Å¡to ni sami nisu izgradili u sebi. Bijeg djece iako nije autentiÄan za sada je utoÄiÅ¡te u kojem ne dopuÅ¡taju da u njega uÄ‘u laži danaÅ¡njih roditelja. Iako se roditeljima Äine da su previÅ¡e u virtualnom svijetu, malo tko postavlja pitanje od Äega se Å¡tite jer djecu su Sjena kolektiva. Ona znaju da su revolucije iza njih iz kolektivnog pamćenja vide da su ideologije propale i u vegetativnom stanju ustvari zrcale vegetativnog Äovjeka bez lica i miÅ¡ljenja.
Nikola Žuvela
