[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Duge veze lakÅ¡e funkcioniraju u prvom dijelu života jer se parovi lakÅ¡e snalaze u ekstrovertiranim ciljevima poput stvaranja doma, posla, djece ili putovanja dok u srednjoj dobi, kada se libido okreće prema unutra i vlada introvertiranost, te bioloÅ¡ka ograniÄenja, dolazi do puno težih komplikacija.
U tradicionalnim vezama to su odnosi u kojima se ljudi uspješno potiskuju najviše iz ekonomskih razloga, a najmanje zbog religijskih uvjerenja.
U starijoj dobi jedina poveznica u odnosu je arhetip majke, odnosno žena je muÅ¡karcu majka i kroz emotivnu kompenzaciju dolazi do relativnog zadovoljstva jer se za bolje niti ne zna. Ne poznaju se daljnji oblici razvoja odnosa. ObiÄno žene žive u arhetipu majke, boginje Demetre koja daje muÅ¡karcu emocije kroz konvencionalnu pažnju poput kuhanja ruÄka. U starosti susrećemo muÅ¡karca koji mirovinu provodi u voćnjaku ili vrtu, a žena je aktivna oko kućanskih poslova dok se u gradovima taj odnos dogaÄ‘a oko jela, toÄnije kod prvobitne identifikacije s majkom koja nas povezuje s precima ili familijarnim nesvjesnim. Hranjenje predstavlja prvi kontakt majke s djetetom.
U ostvarenoj vezi par je kao u sadani, svjesni su da su razgovor i razmjena poput meditacije koja se obavlja svakodnevno, ali ne kao obveza već kao svjesnost. Ako se veza ne shvati tako ovakav oblik odnosa propada. Ovaj aspekt odnosa se ne može nauÄiti kroz pravila jer se radi o svjesnosti. Anima i Animus su ovdje privedeni približno u svjesnost i projekcije ne igraju tako važnu ulogu. Ljubav se daje iz razumijevanja, ali je prisutna unutraÅ¡nja neovisnost. Ova faza veze je za većinu tabu i mnogi je ne poznaju.
Naime, kriva zaljubljivanja su ustvari obrambeni sistemi i ogromna većina parova tako optužuje drugi stranu, a ustvari oboje su ovisni o kažnjavanju s kojim se povezuju s nauÄenom roditeljskom ljubavi kao prvotnim dodirom s majkom. To je najdraži oblik postojanja Äovjeka u ovom obliku u kojem živimo. Spomenuti svjesni odnos ogromna većina prezire jer ne poznaje intimnost i njenu važnost. TeÅ¡ko je većini objasniti da ne posjeduje sadržaj duÅ¡e za moguću razmjenu. Nesvjesno se tako parovi Å¡tite, oni se obrambeno zaljubljuju u krive partnere kako bi održali privid da mogu jako voljeti, ali nisu imali sreće. U onim vezama u kojima se partneri nisu rastali, dominira suptilno kažnjavanje kroz kritiku u kojoj obiÄno par igra na ucjenjivaÄkim druÅ¡tvenim pravilima koja partner nije ispunio. Par se tako prikriva kroz kažnjavanje, a Å¡titi se da ne vidi vlastitu nesadržajnost života, neposjedovanje osnovnih vrlina s kojima bi se razvio stvarni odnos. Pasivna agresija u odnosu postaje pravilo poput: zaboravljanja na partnera, povremenog bježanje od razmjena osjećaja. Pasivna agresija tada zauzima naÄin funkcioniranja gdje postaju infantilni tj., daju kad im se svidi. Pasivna agresija ih povezuje s osjećajima roditelja i to postaje pravilo davanja: za bolje se ne zna.
OdliÄno to rade oboje i skrivaju vlastitu pozadinu da ne znaju Å¡to žele i Å¡to bi jedno s drugim. Pasivna agresija stvara konstantne svaÄ‘e koje stvaraju uživanje u samokažnjavanju. U izazivanju pasivne agresije gubi se osobnost partner postaje jedan od roditelja koji ih je povrijedio i tako se vraćaju u djetinjstvo i sigurnost. Ovakav odnos ne ostaje izoliran, nezadovoljstvo se prelijeva u kolektiv koji onda svakih 30 do 50 godina ulazi u kolektivnu pasivnu agresiju poput rata ili krize. U starijoj dobi muÅ¡karac u mirovini gubi svoju funkciju, dok žene zbog majÄinskog instinkta odgajaju unuke do dobi kada unuci shvaćaju da ih bake samo hrane, odnosno da one ne uspostavljaju osobni kontakt već reproduciraju majÄin instinkt, a to je nesvjesna faza ili regresija. Nije teÅ¡ko shvatiti da su takvi odnosi regresivni i svedeni na instinkt koji je protivan razvoju i priznavanju osobnosti koja je temelj za odnos.
Kao civilizacija nismo dosegli svjesne odnose tako da je daljnja rasprava o njima suviÅ¡na, dok, na drugoj strani imamo vojsku razoÄaranih koji vjeruju da su odnosi stvar izbora ili su rezultat osobnog neuspjeha odnosno odnos je neÅ¡to Å¡to se može staviti po strani, ne vidi se njegova psihiÄka važnost za razvoj osobnosti. U suÅ¡tini, velika većina izbjegava ozbiljna pitanja o odnosima i nemaju kvalitativan odgovor, već djeÄja opravdanja, odnosno većina populacije Europe se smatra obrazovnom iako nemaju odgovora na temeljna životna pitanja. Nažalost, to je dokaz barbarizma, izostanak empatije stvara totalitarno druÅ¡tvo, a ona ne može biti pokrenuta bez razumijevanja odnosa.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut