C.C.S. Lewis je jednom napisao:
Od svih tiranija, tiranija koja se iskreno prakticira za dobrobit svojih žrtava može biti najopresivnija. Možda je bolje živjeti pod pljačkaškim barunima nego pod svemoćnim moralnim zagovornicima; okrutnost pljačkaških baruna ponekad možeš spavati pored njih… ali oni koji nas muče za naše dobro mučit će nas do kraja….. Za mene, vjerujem da je najočitiji odnos roditelj-dijete. Tipično je da roditelji čine stvari za dobrobit svoje djece, čak i ako to čine s velikim protivljenjima. Čuo sam roditelje kako u raznim prilikama govore svojoj djeci: “Zahvalit ćete mi za ovo kasnije.” Mala djeca mogu usvojiti stav “ja znam najbolje”, ali kada djeca dosegnu adolescenciju, uobičajeno je da se pobune. Nitko ne voli buntovnu djecu, ali pobuna je nužna da bi djeca postala neovisni odrasli. Međutim, imajući ovu propovijed na umu, nisam razmišljao o odnosu roditelj-dijete, već o odraslima koji pokušavaju odgojiti druge odrasle osobe.
Odrasli koji dobrovoljno brinu o drugim odraslima to čine s očekivanjima; nitko tko se ponudi brinuti o nama ne čini to bez stava “znam-bolje-od-tebe”; prije svega, implikacija je: trebali bismo se brinuti jer nema smisla brinuti se o sebi; drugim riječima, mi smo neodgovorni; nismo odrasli, već ljudi koji rade stvari za naše dobro, ljudi koji misle da znaju bolje o nama od nas, ne čine ništa osim što nas osakaćuju. Uskraćuju nam priliku da radimo za sebe i radost razvijanja samopouzdanja koja dolazi s tim; odgajaju nas; tretiraju nas kao djecu.
Nitko ne želi da se prema njemu postupa kao prema djetetu; nijedna odrasla osoba ne želi biti roditelj; to je razlog zašto postajemo odrasli jer idemo protiv svojih roditelja. Ako se protivimo tome da nas roditelji odgajaju, kakvog smisla ima pomisliti da bismo tolerirali da nas drugi roditelj odgaja?
Biti izliječen protiv vlastite volje i izliječen od stanja koje možda ne smatramo bolešću trebalo bi biti stavljeno na razinu onih koji još nisu dosegli dob razuma ili onih koji nikada neće, jer to znači biti klasificiran s dojenčadi i domaćim životinjama. Ne cijenim ljude koji misle da znaju bolje od mene, ljude koji čine stvari za moje dobro, ljude koji me pokušavaju odgojiti, ljude koji se prema meni ponašaju kao prema djetetu. Zašto bih, za ime Božje, mislio da bi itko cijenio ono što sam im učinio? Roditeljstvo ljudi na osobnoj razini nije jedini način na koji odrasli pokušavaju odgajati druge odrasle. Drugi način na koji pokušavamo odgajati jedni druge jest misleći da znamo bolje o skupini ljudi nego što oni sami znaju o sebi.
Vjerujem da većina ljudi preuzima vodeće uloge s dobrim namjerama. Međutim, nakon što shvate da provođenje njihove volje za dobrobit skupine nije najlakša stvar na svijetu, traže svrsishodnost; umjesto da vjeruju u demokratski proces, iz straha da članovi skupine neće donijeti ispravne odluke, počinju donositi odluke bez konzultacija s grupom; vjeruju da oni najbolje znaju i da se grupi ne može vjerovati da će donijeti ispravne odluke; Ako grupa ima problema, članovi grupe su ih sami izazvali i treba im netko tko je dovoljno mudar da im bude roditelj.
Ljudi koji tako razmišljaju ne služe, već vladaju, i baš kao što sebičan stav uzrokuje da se djeca pobune protiv roditelja, a podanici protiv tirana, to će također uzrokovati da se članovi grupe pobune protiv vođa koji ih ne poštuju dovoljno da bi vjerovali u demokratski proces. Vođe koji donose odluke bez traženja savjeta ljudi kojima služe nisu vođe; oni su roditelji sa stavom “otac najbolje zna”; misleći da najbolje znaju o grupi, ne podržavaju grupu, već je osakaćuju; njihov stav ne hvali grupu, već je vrijeđa. Ako želimo uništiti organizaciju, to je sve što moramo učiniti; to je tako jednostavno; imati stav “ja znam bolje od tebe”, sebičan stav, uništit će organizaciju brže od bilo čega drugog. Razbija jednu obitelj kako bi se mogle formirati druge; To izaziva podanike na pobunu protiv tiranina i neće uspjeti uništiti organizaciju ako organizacija dopusti da takav stav prevlada.
Samopravedni ljudi nikada neće znati štetu koju nanose grupama koje vode jer su zaslijepljeni vlastitim osjećajem samopravednosti; ako se grupa raspadne, to nije zbog njih, već usprkos njima; poput buntovne djece, članovi grupe ne slušaju onoga koji najbolje zna. Grupa će se na kraju raspasti ako se dopusti da ovaj stav potraje, a plodovi koje su odbili slušati neće biti ništa mudriji.
